Citat:Za prevaru treba ubiti..
Citat:Ja ne mogu da verujem da jos uvek postoje shvatanja prema kojima zena mora da ostane u braku po svaku cenu :o no to je vec druga prica.
Sve u svemu slazem se sa Darkom da ljudi pokusavaju drugima da nametnu kalupe koji su bas njih unesrecili
Ljudi, prevara nije najgore sto nekome moze da se desi, gadno jeste, ali nije najgore.
Po meni su upravo ovi KALUPI, koje jedna strana nemce drugoj, mnogo gori!
Moram da budem iskrena i da kazem svoj primer. Ja jos od pre braka trpim te kalupe. Tada sam jos bila klinka, neiskusna i do svoje 27. godine on, moj muz, je uspevao da me 'kalupi' kako je to njemu odgovaralo da bih bila PRAVA zena, majka i domacica!
U 27. godini sam se i udala za njega, nije to bila ona neizmerna ljubav, ali eto to je bila stvar trenutne odluke, tj nemogucnosti da ga se oslobodim pre braka, pa je to tada samo bilo 'mirenje sa sudbinom', jer bili smo zakaceni i ratnim zbivanjima i preselenjem...
Onda sau dosla deca, zelela sam da se zaposlim, ali nije bilo mesta u vrticima pa se podrazumevalo da 'prava majka' bude kod kuce i vaspitava decu. To mi nije tesko padalo. ON se pokazao kao sasvim ok otac i skrbnik, zaradjivao je dovoljno za porodicu, i kad je sve bilo po njgovom bio je sasvim ok, ali kad nije znao je satima ispirati drugome mozak dok ne uspe da me ubedi u svoje misljenje. Kao muz je trazio da ima sex kad mu se prohte, jer to je moja bracna duznost kao sto je i njegova da hrani porodicu. Kad ne pristanem na sex onda sam kurva, drolja, koja trazi bolje, on je namcorast sledeci dan usledi psihicka tortura, tj osveta. Trpela sam sve sto je trebalo, zarad male dece, ali malo po malo umiralo je u meni i ono malo poštovanja i ljubavi koje sam mozda nekada i imala.
'Prosvetljenje' je usledilo kad su i deca pocela da me 'krase' lepim izrazima, kad sam osetila da im u kuci nisam vise ni potrebna, nego samo smetam, osim kad im je potrebna sluzavka.
Sada pokusavam u zrelim godinama da nadjem pristojan posao, doterala sam liniju, sredila se da licim na lepu zenu - on hoce da pukne od muke i non-stop mi je za vratom, prati svaki moj korak, cak i komunikaciju mobilnim ili kompjuterom...psihicko smaranje je neizmerno, ali nije fizicki agresivan. Tim teze je meni da ista konkretno preduzmem.
Ne mogu da opisem koliko je sada takav brak izgubio smisao, ja zelim razvod, on nece, tj ucenjuje da ce decu da okrene protiv mene, da nece da izadje iz stana, da ce ceo kraj u kojem zivimo da gleda 'cudno' na nas, da ce deca da steknu traume zbog razvoda - a meni je sve teze da zivim u takvoj zajednici, imam napade depresije, odlazim kod psihologa, pomogao mi je, ali treba mi pomoc u resavanju konkretne situacije. Nije mi vise dovoljno da se samo jadam kako mi je.
I tako sada se osecam zarobljeno u braku koji mi ne odgovara. Kazete da zamislimo kako bi bilo bez njega - divno, zivela sloboda, ja i moja deca bi uzivali.!
U ovom mom slucaju ima jos 100 stvari koje nisam navela zbog malog prostora.
Volela bih neke vase komentare, i vase primere. Svesna sam da mi resenje niko ne moze dati ovde, ali pomaze makar i to sto cujem tudja misljenja.