Religija

Sve za tebe Sanjci
Islam (arapski: الإسلام al-islām) "predanost jednom Bogu" je monoteistička religija koja je nastala na Arapskom poluotoku u VII. vijeku naše ere, danas je druga najrasprostranjenija religija na svijetu sa nešto više od 1.3 milijarde sljedbenika. Također je religija sa najbržom tendencijom širenja u svijetu ([1]). Muslimani vjeruju u postojanje samo jednog Boga (Allaha s.w.t.) te vjeruju da je Muhammed (Božiji mir i blagoslov na njega) Njegov rob i poslanik. Zajedno sa judaizmom i kršćanstvom Islam je jedna od tri abrahamske ili ibrahimske religije.



Na arapskom jeziku, Islām znači "predanost" (jednom Bogu, Allahu s.w.t.) i opisan je kao Dlkjīn (deen al-Islam), što znači "način života" ili "religija". Etimološki, derivirano je iz istog korijena kao i Salām, "mir" (čest pozdrav među muslimanima). Riječ musliman je također povezana sa riječju Islām i znači "onaj koji se predaje Bogu".

Prema podacima iz 1996. svaki četvrti stanovnik zemaljske kugle je musliman, a u brojkama to je preko 1.482.597 000 muslimana od ukupno 5.777.940.000 ljudi na Zemlji ili u procentima 26%. Gledajući po kontinentima, muslimana ima najviše u Aziji (1.022.692.000), ali je interesantno da oni nisu većina na tom kontinentu, nego ih ima 30%. Pravi "muslimanski kontinent" je, ustvari, Afrika gdje muslimani predstavljaju nadpolovičnu većinu, tačnije 59%, a ima ih ukupno 426.282.000. Muslimani su apsolutna većina u čak 59 država svijeta, a država sa najvećim brojem muslimana je Indonezija sa 196.288.020 muslimana ili 95% od ukupnog broja stanovnika. Odmah iza su velike muslimanske zajednice u Pakistanu, Egiptu, Sudanu, Turskoj itd. Zanimljivi su podaci o muslimanskim "manjinama" u najmnogoljudnijim zemljama svijeta, Kini gdje ih ima 133.100.545 ili 11%, i Indiji 133.295.027 ili 14%. Muslimani su apsolutna većina u zemljama kao što su Maldivi, Mauritanija i Džibuti.

Godišnja stopa porasta broja muslimana je 6,40% što je zaista mnogo, a radi poređenja, kršćani imaju stopu porasta 1,46%. Prema ovome u 1997. godini muslimana je bilo 1.577.483.000, a procjena za 1998. je 1.678.442.000. Možda je najbolji pokazatelj velikog porasta broja muslimana podatak da se u posljednjih pedeset godina taj broj povećao za nevjerovatnih 500% dok se broj kršćana za isto vrijeme povećao za samo 47%, hindusa za 117% i budista za 63%. Svakako da je najveći uzrok ovome izrazito veliki natalitet kod muslimana, ali je sigurno da ovom broju značajno doprinosi i primanje islama od strane nemuslimana što svjedoče podaci o velikom porastu broja muslimana na Zapadu.

U periodu od 1989. do 1998. broj muslimana u Evropi se povećao za 142,35%, u Sjevernoj Americi za 25% i Australiji za 257,07%, međutim što se Australije tiče, ovaj procenat i nije toliko značajan s obzirom da tamo do prije dvadeset godina gotovo da i nije bilo muslimana. Bitno je još napomenuti da su muslimani u najjačim zapadnim zemljama (SAD, Velikoj Britaniji i Francuskoj) druga najveća vjerska skupina.

Svi podaci su uzeti od WAMY (World Assembly of Muslim Youth), a oni ih prenose od UN-a i iz CIA World Facts Book.

Vjerovanje



Sljedbenici Islama, poznati kao Muslimani vjeruju da je Bog (ili, Arapski : Allāh) poslao svoju direktnu objavu čovječanstvu Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, preko meleka Džibrila (Gabrijela) kao što je poslao objave ostalim poslanicima, Ademu, Nuhu, Ibrahimu, Musāu i Isāu (Božiji mir i blagoslov na njih). Muslimani vjeruju da je Kur'an posljednja od Allahovih s.w.t. knjiga objavljenih čovječanstvu, da je potpuno tačna (bez grešaka) i da je nepromjenjiva, što obećava i Allah s.w.t. a u djelo sprovode ljudi koji Kur'an znaju napamet, ti ljudi zovu se hafizi. Budući da su prethodne knjige koje je Allah s.w.t. slao ljudima među kojima, Tevrat - Tora, Izraelcima, Zebur - Davudu a.s., Indžil (Evanđelje) izmijenjene od strane ljudi ili djelimično zaboravljene (prepričavane) Allah s.w.t. je poslao Kur'an da bi ukazao čovječanstvu na pravi put pobožnosti.

Muslimani drže da je Islam ista ona vjera koju su stoljećima propovijedali Božiji poslanici sve od Adema a.s, i da je Kur'an (sveta knjiga muslimana) posljednja Božja objava a Muhammed s.a.v.s. posljednji Božiji poslanik. Islamsko učenje vidi Kršćanstvo i Judaizam kao derivacije učenja određenih poslanika - Ibrahima a.s. (Abrahama); i u tome prepoznaje njihove zajedničke Abrahamske korijene, a Kur'an ih naziva "Ljudima Knjige" (Ehl al-Kitab).



Temelj Islamskog vjerovanja nalazi se u Šehadetu (svjedočenju) da nema drugog Boga sem Allaha s.w.t. i da je Muhammed s.a.v.s. Božiji rob i Božiji poslanik. Pripadnost Islamu iskazuje se slijedećim riječima (transkript Arapskog pisma), da bi neko postao Musliman mora jezikom izgovoriti i srcem vjerovati slijedeće riječi :




Ešheddu en la illahe ilallah we ešheddu enne Muhammeden abd'uhu we resuluhu.
("Srcem vjerujem i jezikom očitujem da nema drugog Boga osim Allaha, i vjerujem i očitujem da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik."

Ako pitas sta je islam, evo sta:
cisto srce, dobra dusa koja zna
da je zivot zdrav i radin, krepostan,
k’o molitva dragom Bogu ugodan.

Bit’ na korist okolini, rodu svom,
voljet’ ljude kao bracu, dusom svom,
vjerovati da se zloca vraca zlim,
a dobrota nagradjuje najljepsim,

Castan zivot medj’ ljudima prozivit’,
gdje god mozes dobro djelo ucinit’,
naukom se i postenjem okitit’,
djecu svoju u islamu odgojit’.

Svakom djelu iskren nijjet treba dat’,
u Boga se punim srcem pouzdat.
sa smirenjem treba primit’ svaki kraj,
gdje je sreca, a gdje zalost – hajde znaj!

Sve zakone i pouke zivonte,
sve istine i ljepote duhovne,
od besike pa do Dana sudnjega
nacela su iz Kur’ana mudroga.

Ko se po tom za zivota svog vlada
moze reci da islamu pripada.
a Bog znade ko je kakav – samo On,-
nek’ ud’jeli milost vjecnu robu svom!

Šta znači riječ islam?

Arapska riječ islam znači predanost, a nastala je od riječi selam, što znači mir. U vjerskom smislu,islam znači potpunu predanost Bogu. Riječ Allah je arapska riječ za Boga, koju upotrebljavaju Arapi – musliman, tako i Arapi – kršćani, odnosno nemuslimani.

Zašto se islam često smatra čudnim?

Islam možda izgleda egzotičan, pa čak i ekstreman u modernom svijetu. Možda je to zbog toga što na Zapadu danas vjera ne dominira u svakodnevnim životom, dok je muslimanima vjera uvijek prva na umu i oni ne prave razliku između svetog i svjetovnog. Oni vjeruju da se Božiji zakon ili Šerijat mora shvatiti krajnje ozbiljno i zato su kod njih vjerska pitanja uvijek bitna.

Da li islam i kršćanstvo imaju različito porijeklo?

Ne. Zajedno s judaizmom, i islam i kršćanstvo potiču od poslanika i praoca Ibrahima. Poslanici sve tri vjere su direktni potomci njegovih sinova: Muhammed, s.a.v.s. potiče od najstarijeg , Ismaila , a Musa i Isa, a.s., od Ishaka. Ibrahim je utemeljio naselje, današnji grad Mekku, i sagradio Kabu prema kojoj se okreću svi muslimani prilikom obavljanja namaza.

Eh sad cu amlo svojim rijecima Sanjci da ti ukratko objasnim.
Islam je monoteisticka religija kod koje se vjeruje da je Bog jedan, da nije rodio i da nije rodjen. Znaci, da ne postoji boziji sin. Islam je religija koja uci o ljubavi, predanosti, postovanju. Muslimani obavljaju 5 vakat namaza(molitvi) za koje se uzima abdest to je pranje lica, ruku , nogu i ostalih dijelova tijela(povrsinski)uz odredjene rijeci na arapskom jeziku. Tim ciscenjem sapiremo grijehe i namazom uspostavljamo direktan kontakt sa Bogom, padanjem na sedzdu. Sve je u Islamu logicno. Pored vjerskog efekta tu je i cistoca, ko moze biti prljav ako se pere 5 puta dnevno a u namazu se i "pregibas" znaci vjezbas 5 puta dnevno. To je obaveza koja se mora ali ja na zalost nisam redovan klanjac zato kazem da nisam bas potpuna vjerina .Osjecaj poslije namaza je tako neopisiv, blazen, osjecas se nekako duhovno pprocisceno. Muslimani se "mole" u dzamiji i tu obavljaju namaz koji ima veci efekat ako ej u dzematu(tj . ako ga obavlja vise ljudi zajedno) amoze i kuci. Islam govori o jednakosti svih ljudi i znacaju pomaganja svima. Mogla bih pisati do sutra.... Sto se tice praznika zbjegavamo ih tako nazvati jer sama rijec praznik podsjeca na nesto prazno a nasi "blagdani "su sve osim prazni. U njima posjecujemo rodbinu i slavimo naravno u granicama, bez alkohola. Najveci muslimanski praznici su Kurban Bajram i Ramazanski Bajram....


kazem ja, mogla bih pisati do sutra ako te jos nesto zanima Sanjakis pitaj , ako znam rado cu odgovoriti

Uuuuu Bambi extra...hvala za objasnjenje.
Zanimljivo mi je sve to...a jel' istina da se izuva ispred dzamije?I cula sam da se i na sred ulice mole ako se oglasi hodza...nisam nikada to videla,ali mi je pricala drugarica koja je bila u Abu-Dabiju bas u vreme Ramazanskog Bajrama.

Primjeri Poslanikovih izreka

Božji Poslanik, s.a.v.s., je rekao: «Bog nije milostiv prema onome ko nema milosti za druge»,

«Nijedan od vas neće biti pravi vjernik, sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi samom sebi»,

«Nije vjernik onaj koji se najede dok njegov susjed gladuje»,

«Istinoljubiv i pouzdan trgovac biće u društvu vjerovjesnika, Božijih prijatelja i šehida (mučenika).

«Nije snažan onaj ko drugog obori na zemlju, već onaj koji se savlada u srdžbi».

«Bog ne sudi prema vašim tijelima i izgledu, već gleda u vaša srca i postupke».

«Neki čovjek je, idući putem osjećao veliku žeđ. Kada je naišao na bunar, sišao je u njega, napio se i izašao. Tada je ugledao psa sa isplaženim jezikom kako liže blato ne bi li ugasio žeđ kao i on, ponovo se spusti u bunar, zahvati vode u cipelu i napoji ga. Zbog ovog djela, Bog mu je

oprostio grijehe. Neko upita: «O Božiji poslaniče, zar ćemo biti nagrađeni i za ljubaznost prema životinjama, našto Poslanik odgovori:

„Postoji nagrada za ljubaznost prema svakom živom biću“.

(Iz hadiskih zbirki Buharija, Muslima, Tirmizija i Bejhakija)

Koji su to pet stubova islama?

Oni su okosnica muslimanskog života: vjerovanje, molitva, briga za siromašne, samopročišćenje i hodočašće u Mekku za onoga ko je u mogućnosti.

1. Vjerovanje

Samo je jedan Bog koji zavrijeđuje da bude obožavan, a Muhammed a.s, je Božiji Poslanik. Ova izjava vjerovanja, zove se kelimei-šehadet, jednostavna je formula koju izgovaraju svi vjernici. Na arapskom jeziku, prvi dio te izjave glasi La-ilahe-illellah, a na naš jezik se obično prevodi: Samo je jedan Bog ili doslovnije: Nema drugog božanstva osim Boga. Riječ ilah (božanstvo, Bog) može se odnositi na sve što bi, dolazeći u iskušenje, mogli postaviti na mjesto Boga: bogatstvo, moć i sl. Zatim slijedi ille-llah – Osim Boga, izvora cjelokupnog stvaranja. Drugi dio kelimei-šehadeta je Muhammeden resulullah – Muhammed je Božiji poslanik. Uputa je došla preko ličnosti koja je samo čovjek kao i mi .

2. Namaz

Namaz je naziv za obaveznu islamsku molitvu koja se obavlja pet puta dnevno. Njome se ostvaruje neposredna veza između čovjeka i Boga. U islamu nema klera, namaz predvodi osoba koja poznaje Kur’an, a po izboru džemata ili zajednice. Ovih pet namaza se sastoje od tjelesnih pokreta i izgovaranja (učenja) odlomaka iz Kur’ana na arapskom jeziku, ali se dova ili osobna molitva može govoriti i na maternjem jeziku. Namazi se obavljaju (klanjaju) ujutro, u podne, poslijepodne, po zalasku sunca i noću – na taj način određuju ritam čitavog dana. Iako je pohvalnije obavljanje namaza u džamiji, muslimani i muslimanke mogu klanjati skoro svugdje: na poslu, u fabrici, na univerzitetu… Posjetioci islamskom svijetu budu iznenađeni središnjom ulogom koju namaz ima u svakodnevnom životu.

3. Zekat

Jedno od najvažnijih načela islama je da sve stvari konačno pripadaju Bogu i da je zato bogatstvo koje ljudi imaju amanet od Boga. Riječ Zekat znači čišćenje i rast. Naša imovina se čisti izdvajanjem jednog dijela za potrebe siromašnih muslimana i muslimanki. Kao kod podrezivanja voćki, time se uklanja višak i pospješuje novi rast imetka. Svaki musliman i muslimanka sami izračunavaju svoj Zekat. Uglavnom Zekat se sastoji od plaćanja 2,5 % vrijednosti imetka u toku jedne godine. Bogobojazna osoba, također, može dati koliko god želi u vidu sadake i to obično u tajnosti. Mada se riječ sadaka može prevesti kao dobrovoljni prilog, ona ima i šire značenje. Božiji poslanik s.a.v.s., je rekao: I obraćanje s veselim izrazom lica je sadaka. Božiji poslanik, s.a.v.s., je, također, rekao: Svaki musliman i muslimanka trebaju dati sadaku. Neko upita: A šta ako osoba nema ništa da da? Poslanik odgovori: Neka radi svojim rukama za sebe, a onda nešto od onoga što privrijedi da kao sadaku. Ashabi (Poslanikovi drugovi) upitaše: A ako nije u stanju da radi? Poslanik reče: Onda neka pomogne siromašnima i ubogima.- Ako ni to nije u stanju? – Neka druge poziva na dobro. Ashabi upitaše: A šta ako ni to ne može? – Neka se uzdrži od ružnih djela, i to je sadaka, odgovori Božiji poslanik.

4. Post

Svake godine u mjesecu Ramazanu (deveti mjesec muslimanskog kalendara), muslimani poste od zore do zalaska sunca, uzdržavajući se, pri tome, od hrane i pića, i seksualnih odnosa. Bolesnima, nemoćnim, putnicima, trudnicama i dojiljama dozvoljeno je da ne poste, s tim što oni kasnije, u toku godine, naposte propuštene dane. Ako tjelesno nisu u stanju to učiniti, onda trebaju nahraniti siromašnu osobu za svaki izostavljeni dan. Djeca počinju postiti (i klanjati namaz) od puberteta, premda mnogi počinju i ranije. Iako je post vrlo koristan za zdravlje, on se prevashodno smatra sredstvom duhovnog samočišćenja. Ustezanjem od ovozemaljskih zadovoljstava, makar i nakratko, postač stiče iskrene simpatije onih koji gladaju, ali isto tako obogaćuje duhovni život.

5. Hadždž (Hodočašće)

Godišnje hodočašće u Mekku ili hadždž, dužnost je samo onima koji su zdravstveno i imovinski u stanju da ga obave. Oko dva miliona ljudi iz svih krajeva svijeta ide u Mekku svake godine, susrećući se sa ljudima raznih nacionalnosti. Mada je Mekka uvijek puna posjetilaca, godišnji Hadždž počinje u 12. mjesecu islamskog kalendara (koji je lunarni,a ne solarni), tako da hadždž i ramazan padaju nekada u ljeto, a nekada u zimu.

Hodočasnici nose posebnu odjeću: jednostavnu odjeću koja uklanja klasne i kulturološke razlike. Obredi hadžadža, koji potječu od Ibrahima a.s., uključuju obilaske oko Kabe i prelazak između Saffe i Merve 7 puta, kao što je činila Hadžera tragajući za vodom. Potom hodočasnici stoje zajedno u prostranoj dolini Arefat i mole se Bogu za oprost. Ovaj obred podsjeća na Sudnji dan. U proteklim stoljećima, hadždž je bio naporan poduhvat. Međutim, danas Saudijska Arabija snabdijeva milione ljudi vodom, savremenim prijevozom i najboljim mogućim zdravstvenim uslugama.

Završetak hadždža obilježava se blagdanom Kurban-bajramom, koji se obilježava namazom i poklonima.

Kurban-bajram i Ramazanski bajram (blagdan kojim se obilježava okončanje ramazanskog posta), glavni su blagdani u muslimanskom kalendaru.

Da li islam toleriše druge religije?

Kur’an kaže: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah zaista voli one koji supravični… (Kur’an, sura: El-Mumtehane, ajet 8.)

Jedan od ciljeva islamskog zakona je da zaštiti povlašten položaj manjina i zato nemuslimanske bogomolje niču širom islamskog svijeta. Historija obiluje primjerima muslimanske tolerancije prema drugim vjerama: Kada je halifa Omer, r.a., ušao u Jerusalim 634. godine, islam je zajamčio slobodu vjeroispovijesti svim vjerskim skupinama u gradu. Islamsko pravo, također, dozvoljava nemuslimanskim zajednicama osnivanje svojih sudova, koji sprovode porodično pravo u tradiciji naroda kojima pripadaju same manjine.

Šta muslimani misle o Isusu?

Muslimani Isusa zovu Isa ,a.s., poštuju ga i očekuju njegov Drugi dolazak. Smatraju ga jednim od najvećih Božijih vjerovjesnika poslatih čovječanstvu. Musliman nikada ne spominje njegovo ime, a da ne doda alejhi selam, tj. Neka su mir i blagoslov Božiji s njim. Kur’an potvrđuje njegovo čudesno nevino rođenje (jedna kur’anska sura nosi naslov Marija, na arapskom Merjem), a Merjema se smatra najčasnijom od svih žena. Kur’an opisuje blagovijest: I kada Meleki rekoše: «O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio i bolju od svih žena učinio.» «….O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu Mesih biti, Isa, sin Merjemin, biće viđen na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih; on će govoriti ljudima još u kolijevici, a i kao odrastao i biće čestit» – ona reče: «Gospodaru moj, kako ću imati dijete kad me nijedan muškarac nije ni dodirnuo,» – «Eto tako» – reče – «Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to kaže: «Budi !-i ono bude.»

Istina je da se u dzamiju ne ulazi obuven, mi se i kuci izuvamo, imamo tepihe na podu i nikad nsimo u obuci a kod nas se na ulice ne obavlja namaz, kad se cuje ezan(poziv na namaz) onda se ne govori i po pravilo treba da se prekine svaki posao i zato neki ljudi stanu na ulici kad cuju ezan zato sto tako zapravo i treba samo sto se kod nas u Sarajevu rijetko ko pridrzava.

Iako nismo svi iste vjeruje, svi ili barem vecina imaju zajednicko vjerovanje u Boga i ljubav prema njemu. Meni je tako divno kad neko vjeruje i boji se Boga. To jako cijenim bez obzira koje je vjere(naravno ovo se ne odnosi na sekte, vjerovanje u zivotinje i slicno...)Pricajte i vi o svojim religijama, voljela bih se bolje upoznati i sa drugim religijama. Kad budem u prilici procitat cu Bibliju jer ipak ima dosta slicnosti sa islamom, npr. ljubav prema Bogu, pravda, nesebicnost, djeljenje siromasnima, ma biti covjek ..

Bambina, lepo si ovo gore sve opisala...

Hvala zveko

Hrišćanstvo ili kršćanstvo je abrahamska, monoteistička religija zasnovana na životu i učenjima Isusa iz Nazareta kako su predstavljeni u Novom zavetu.
Nastalo je u Palestini u prvom vijeku naše ere. Obuhvata brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvatanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist (Isus Hrist), a njezini sljedbenici nazivaju se hrišćanima ili kršćanima.
Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (rimokatoličanstvo, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Rimokatolička crkva, Pravoslavna crkva, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve).
Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem, i po njemu je određena nova era.

Hrišćanstvo je najveća svetska religija -- sve frakcije zajedno imaju oko 2,1 milijardi vernika, ili oko jedne trećine svetskog stanovništva.
Osnivačem hrišćanstva smatra se Isus Krist (hebrejski Jošua) po kome je kršćanstvo i dobilo ime. Isus je obično lično ime, dok Krist znači mesija, pomazanik, od boga poslat. Najnovija istraživanja govore da je Isus ipak istorijska ličnost. Naime, Isusa u svojim delima spominju i nehrišćanski pisci iz prvog veka (Tacit, Josif Flavije). Ipak, osnovni izvor podataka o Isusovom životu, radu i učenju predstavlja Biblija (grčki: “knjige”), sveta knjiga hrišćanstva, odnosno Novi zavet.

Novi zavet je zbirka spisa ideologa i osnivača rane hrišćanske crkve, pisanih na grčkom i delimično na jevrejskom jeziku u prvom i drugom veku nove ere. Inače, i sam Isus je govorio aramejski. Ovaj jezik danas je mrtav. Novi zavet sadrži ukupno 27 spisa kanonizovanih u nekoliko faza zaključno sa četvrtim vekom, iako su svi tekstovi bili dovršeni do sredine drugog veka. Sadrži četiri jevanđelja (grčki: evangelion - dobra vest) i to po Mateji, Luki, Marku i Jovanu. Prva tri jevanđelja su sinoptička. Novi zavet takođe sadrži ranu crkvenu istoriju (dela apostolska), dvadesetjednu poslanicu i jednu apokalipsu (otkrovenje Jovanovo).

Upravo četiri jevanđelja predstavljaju izveštaj o Isusovom životu, o njegovim kazivanjima i delima. Prema Bibliji, Isus je začet bezgrešnim začećem. Ideja da je Isusa rodila devica trebalo bi da ispuni verovanje iz Starog zaveta da je on Sin Božiji. Prema istorijskim podacima rođen je u 31. godini vladavine rimskog imperatora Avgusta, u Betlehemu, u Judeji, majke Marije, u siromašnoj jevrejskoj porodici, koja se sklonila u Galileju. Galileja je planinska oblast zapadno od reke Jordan i Galilejskog jezera. Prema Josifu Flaviju kod Jevreja su u to vreme postojale tri filozofske struje: fariseji, sadukeji i takozvani esenci. Treba napomenuti da je Isus bio poput rabina (hebrejski: učitelj, poznavalac pisma), odnosno jevrejski sveštenik i da je on ustvari iznutra reformisao jevrejsku religiju.

U Isusovo vreme Palestina je imala izvesnu autonomiju u okviru Rimskog carstva, a vlast u Palestini su držali fariseji. Esenci nisu prihvatali Zakonik koji je po mnogo čemu bio gotovo nepodnošljiv i koji su fariseji nametnuli narodu, i zbog toga su (esenci) bili prezreni i izolovani od strane sadukeja i fariseja. Isus je i sam poticao iz siromašnih krugova koji mahom nisu poštovali zakonik i koji su najviše bili pogođeni donošenjem istog. Braneći interese svih Jevrejskih plemena Isus se sukobio sa sadukejima i farisejima, doveli su do njegovog hapšenja i razapinjanja na krstu. Isusov sudija bio je Poncije Pilat. Prema Bibliji, Isus je nakon tri dana Uskrsao iz mrtvih, svojim vaskrsnućem pobedio smrt, vratio se Bogu Ocu i otvorio vrata raja. Najveći kršćanski praznici su Uskrs i Božić. Božić je posvećen Kristovom rođenju, dok Uskrs slavi Kristovo Uskrsnuće.
U kršćanstvu se Bog slavi životom po vjeri i evanđelju te posebnim obredima, koji se obavljaju u posebnom prostoru, tijekom crkvene godine, nedjeljama i praznicima. Kršćanski najvažniji obred naziva se liturgija ili bogoslužje. U središtu im je euharistija (evharistija) ili misa. Kršćanske obrede predvode članovi crkvene hijerarhije (jerarhije), u rimokatoličanstvu biskup, svećenik i đakon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i đakon, u protestantizmu pastor

U katolicizmu i pravoslavlju u kultu se razlikuje klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, te štovanje (dulija), koje se može iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike i relikvije). U protestantizmu se dulija radikalno zabacuje. Stoga je u katolicizmu i pravoslavlju umjetnost snažnije uključena u oblikovanje bogoštovnog prostora (crkvena arhitektura, slikarstvo, kiparstvo), a svečanosti same liturgije pridonosi crkveno pjevanje, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti. U protestantizmu, osobito u kalvinizmu, bogoštovni je prostor jednostavniji, slike su dopuštene samo u pedagoške i dekorativne svrhe, a liturgija je pojednostavljena i svedena na liturgiju riječi (čitanje biblijskog teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (krštenje, večera Gospodnja). U katolicizmu je obveznost službenih bogoštovnih čina (nedjeljna misa, godišnja ispovijed i pričest) strože propisana nego u pravoslavlju (gdje su godisnje obavezna 4 posta) i protestantizmu.
10 Bozjih zapovesti:
1. Ja sam Gospod Bog Tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene.

2. Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti.

3. Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega.

4. Sećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu.

5. Poštuj oca svojega i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji.

6. Ne ubij.

7. Ne čini preljube.

8. Ne kradi.

9. Ne svedoči lažno na bližnjega svojega.

10. Ne poželi ništa što je tudje.

Super dijamanticu moj, ovih 10 zapovjesti je odlicno, isto je i u islamu

Imam jedno pitanje? Je li isto to biti kriscanin i hriscanin?Zar prvo nisu katolici a drugo pravoslavci?

BOZIC-U ovom periodu su najvažniji sledeći praznici: Detinci, Materice, Oci, Tucindan, Badnjidan, Božić. Za svaki od ovih dana i praznika vezani su naši lepi običaji.

Detinci
U treću nedelju pred Božić slavi se ovaj praznik. Toga dana ujutru rano, ili po dolasku iz crkve sa bogosluženja, odrasli vežu svoju ili tuđu decu. Za vezivanje se obično koristi: kaiš, gajtan ili običan kanap, ili običan deblji konac. Obično se zavežu noge ili ruke, pa se jednim delom kanap zaveže za sto ili stolicu. Vezivanje na Detince, Materice i Oce, ima višestruku simvoliku. Prvo simvolizuje čvrste porodične veze, slogu, mir, poštovanje i međusobno pomaganje u svim prilikama. Drugo, upućuje ukućane na štedljivost i istrajnost u vrlinama, jer onaj ko poseduje pošteno zarađenu imovinu i dobra dela, lako će sebe otkupiti u svim sporovima pred zemaljskim sudovima, a posebno na poslednjem Strašnom sudu, gde će se samo vrednovati ono šta je čovek dobro u svom životu učinio.

Materice
U drugu nedelju pred Božić pada ovaj praznik. Ovo je najveći hrišćanski praznik majki i žena. Toga dana deca porane i unapred pripremljenim kanapom, koncem, šalom, maramom ili kaišem na prepad zavežu svoju majku, za noge, na isti način, kao što su njih majke vezivale na Detince. Majka se pravi da ne zna zašto je vezana. Deca joj čestitaju praznik, a majka onda deli deci poklone, i na taj način se "dreši". Na isti način se vežu i sve udate žene, koje se dreše poklonima deci: kolačima, ili nekim drugim slatkišima.

Oci ili Očevi
Ovaj praznik se praznuje poslednje nedelje pred Božić. Toga dana, isto kao na Materice, deca vezuju svoje očeve, a ovi im se "dreše" poklonima, isto kao i majke.
Oci, Materice i Detinci su čisto porodični praznici i za taj dan domaćice pripremaju svečani ručak na kome se okupi cela porodica. Ovi praznici, i običaji vezani za njih, doprinose jačanju porodice, slozi u njoj, razumevanju, poštovanju između dece i roditelja, starijih i mlađih, što sve zajedno čini porodicu jakom i zdravom. A zna se, da je porodica temelj jednoga društva države i crkve.

Tucindan
Na dva dana pred Božić, 5. januara, je Tucindan. Toga dana se kolje i redi pečenica za Božić. Nekada se pečenica "tukla" ubijala krupicom soli, kasnije ušicama od sekire, pa se onda, ubijeno ili ošamućeno prase ili jagnje klalo i redilo. Zato je ovaj dan nazvan Tucindan.
Na Tucindan, po narodnom verovanju, decu "ne valja" tući, jer će cele godine biti nevaljala i bolovaće od čireva

Badnjidan
Dan uoči Božića, 6. januara, zove se Badnjidan. Naziv je dobio po tome jer se toga dana seče badnjak i unosi u kuću. Sa ovim danom već počinje Božićno slavlje. Ujutro rano, već u zoru, pucanjem iz pušaka i prangija objavljuje se polazak u šumu po badnjak. Čim svane, loži se vatra i pristavlja se uz nju pečenica. Žene u kući mese božićne kolače, torte, pripremaju trpezu za Božić.

Šta je badnjak?
Badnjak je obično mlado, hrastovo ili cerovo drvo, koje se na Badnjidan ujutro rano seče i donosi pred kuću. Uveče, uoči Božića, badnjak se preseca i zajedno sa slamom i pečenicom unosi U kuću.

Kako se seče badnjak?
Pre izlaska sunca, na Badnjidan, domaćin sa sinovima ili unucima odlazi u šumu da seče badnjak. Bira se obično mlad i prav cerić, ako nema cerića, može i hrast. Stablo cerića treba da bude toliko, da ga domaćin na ramenu može doneti kući. Kada odabere odgovarajuće drvo, domaćin se okrene istoku, tri puta se prekrsti, pomene Boga, svoju slavu i sutrašnji praznik, uzima sekiru u ruke i seče badnjak. Badnjak se seče i zaseca sekirom ukoso, i to sa istočne strane. Po narodnom verovanju, badnjak se mora poseći sa tri snažna udarca. Što sekira od tri puta ne preseče, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem (sukanjem). Taj lomljeni deo na badnjaku zove se brada i poželjno je da bude na svakom badnjaku. Vodi se računa da drvo prilikom pada padne direktno na zemlju. Ne sme se, dakle, zaustaviti na nekom drvetu. Iver od badnjaka se uzima i stavlja među karlice, da kajmak bude debeo kao iver. Kad se badnjak donese kući, uspravi se uz kuću, pored ulaznih vrata, gde stoji do uveče.

Šta simboliše badnjak?
Badnjak simbolički predstavlja ono drvo, koje su pastiri doneli i koje je pravedni Josif založio u hladnoj pećini, kada se Hristos rodio. Badnjak nagoveštava i drvo Krsta Hristovog.

Badnje veče
Badnje veče, praktično spaja Badnjidan i Božić. Zato se u našem narodu kaže za neke osobe, koje su prijateljski bliske i vezane da su kao "Božić i Badnjidan". Uveče, kada padne mrak, domaćin sa sinovima unosi u kuću pečenicu, badnjak i slamu. Pečenica se nosi na ražnju, obično dvojica nose između sebe, i jedan od njih prvo stupa desnom nogom preko praga i pozdravlja domaćicu i žensku čeljad rečima: "Dobro veče! Čestit Božić i Badnje veče!" Domaćica i ženska čeljad posipaju pečenicu i domaćina sa zobi i pšenicom, odgovarajući: "Dobro veče! Čestiti vi i vaša pečenica!" Pečenica se unosi u sobu gde se obavlja večera na Badnjidan i Božićni ručak, i prislanja na istočni zid, tamo gde su ikone i kandilo.
Pošto se badnjak prethodno iseče sa debljeg kraja na tri dela, veličine da može da stane u šporet ili kakvu peć, unosi se u kuću. Isto se govori i radi kao kad se unosi pečenica. Badnjak se stavlja na ognjište, ali pošto ognjišta nema više, stavlja se pored šporeta ili peći, i odmah se jedno drvo loži. Tamo gde nema peći ili šporeta, badnjak se stavlja kod pečenice.

Slama
Posle badnjaka u kuću se unosi slama. Prilikom unošenja slame domaćin i domaćica govore i postupaju kao kad se unosio badnjak i pečenica Slama se posipa po celoj kući. Domaćica u slamu pod stolom, gde se večera, stavlja razne slatkiše, sitne poklone i igračkice, koje deca traže i pijuču kao pilići. Slama simvolizuje onu slamu u pećini na kojoj se Hristos rodio.
Večera uoči Božića
Kada se unesu pečenica, badnjak i slama, ukućani svi zajedno stanu na molitvu, otpevaju tropar "Roždestvo tvoje...", pomole se Bogu, pročitaju molitve koje znaju, čestitaju jedni drugima praznik i Badnje veče i sedaju za trpezu. Večera je posna, obično se priprema prebranac, sveža ili sušena riba i druga posna jela.

Božić
Najradosniji praznik među svim praznicima, je Božić. Praznuje se tri dana. Prvi dan Božića je uvek 7. januara. Na Božić ujutro, pre svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima, puca se iz pušaka i prangija i objavljuje se dolazak Božića i Božićnog slavlja.
Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odelo, i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju. Posle službe u crkvi se prima nafora i prvo se ona uzima na Božić. Ljudi se pozdravljaju rečima: "Hristos se rodi!" i otpozdravljaju: "Vaistinu se rodi!"
Valja napomenuti da se ovako pozdravlja i govori sve od Božića do Bogojavljenja. Kada domaćin dođe kući iz crkve, pozdravi sve ukućane sa ovim radosnim božićnim pozdravom, i oni mu otpozdrave ljubeći se međusobno i čestitajući jedni drugima praznik.

Položajnik
Na Božić, rano pre podne, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori sa domaćinom, a može biti i neki slučajni namernik, i on se posebno dočekuje u kući, i zove se položajnik.
Položajnik pozdravi dom Božićnim pozdravom, ljubi se sa ukućanima i odlazi kod šporeta. Otvara vrata na šporetu ili peći, ranije na ognjištu, džara vatru i govori zdravicu: "Koliko varnica, toliko srećica, Koliko varnica toliko parica (novca) Koliko varnica toliko u toru ovaca, Koliko varnica toliko prasadi i jaganjaca, Koliko varnica, toliko gusaka i piladi, A najviše zdravlja i veselja, Amin, Bože daj".
Položajnik simvolički predstavlja one Mudrace koji su pratili zvezdu sa Istoka i došli novorođenom Hristu na poklonjenje. Domaćica posle toga posluži položajnika, i daruje ga nekim prikladnim poklonom. On je čovek, koji na Božić, i za celu narednu godinu donosi sreću u kuću.

Česnica
Rano ujutro na Božić, domaćica zamesi testo od kojeg peče pogaču, koja se zove česnica. U nju se stavlja zlatni, srebrni ili obični novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gde je već postavljen Božićni ručak. Domaćin od pečenice za Božić seče najpre levu plećku, glavu i deo od rebara. Kada svi stanu za sto, domaćin zapali sveću, uzima kadionicu, okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi celu kuću. Ukoliko neko zna peva božićni tropar, a ako ne, čita se "Oče naš" naglas. Kad se molitva završi pristupa se lomljenju česnice. Česnica se okreće kao slavski kolač, preliva vinom i na kraju lomi. Ona se lomi na onoliko delova koliko ima ukućana Onaj ko dobije deo česnice u kojoj je novčić, po narodnom verovanju, biće srećan cele te godine. Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sedaju za trpezu.

Božićna pečenica
Prema narodnim običajima, jedna vrsta žrtve koja se prinosi Bogu i vuče korene iz vremena verovanja pre hrišćanstva, a pominje se i u starozavetnim knjigama. Poreklo je sigurno iz vremena mnogoboštva, a Crkva je ovaj običaj prihvatila i blagoslovila, sa obrazloženjem da pose Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jaka i mrsna hrana dobro dođe.
Za pečenicu se obično kolje prase ili jagnje, a uz to neko još kolje i priprema pečenu ćurku, gusku ili kokoš. Običaj vezan za klanje pečenice, ostao je verovatno iz starih mnogobožačkih vremena, vezan za žrtvoprinošenje. Crkva ga je prihvatila i blagoslovila, jer posle Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jača hrana dobro dođe, pogotovo što su tada izuzetno jaki mrazevi i zime.

znas kako..pravoslavci najcesce koriste izraz hriscani,dok katolici kazu krscani.. a isto je to..

Ja tako volim blagdane,vec sam pomenula da mi nisuprazni pa ih ne zovem praznicima, i idem i na Bozic i na Uskrs prijateljima posto su mi prijatelji ili muslimani ili katolici, jedini pravoslavci koje poznajem ste vi, pa je super da mogu i o tome nesto nauciti

Zna li neko koja je razlika izmedju te dvije religije(pravoslavne i katolicke) znam d aje kod obje crkva, pop, isus.. ali ne znam razliku?

Uskrs ili Vaskrs je najveći i najvažniji hrišćanski praznik. Njime hrišćani slave jednu od centralnih dogmi vjere, Isusovo uskrsnuće.

Na našim prostorima je Uskrs naziv za ovaj praznik kod rimokatolika, dok ga pravoslavni vjernici nazivaju Vaskrs.

Uskrs pada u nedjelju, međutim praznik traje duže, jer pripreme i obilježavanje Uskrsa počinju još u četvrtak uvečer večernjom misom. Pripreme za Uskrs i u zapadnom i u istočnom kršćanstvu počinju korizmom. Nakon završetka korizme dolazi Cvjetnica (Velika sedmica), koja uključuje Veliki četvrtak, petak i subotu prije uskršnje nedelje, što čini sveto trodnevlje. Prema Kršćanskom vjerovanju Isus Krist je osuđen u četvrtak, razapet na krstu u petak, a u nedjelju je uskrsnuo. Na Veliki četvrtak nema dnevnih misa, nego jedna večernja misa. Ta večernja misa u četvrtak vuče korijenje još od jevrejskog načina računanja praznika, kod kojih su se veliki praznici počinjali slaviti večer ranije. Potom slijedi Veliki petak, a onda Velika subota koja prolazi u šutnji crkve, da bi uvečer uslijedilo Uskršnje bdijenje.

Simbol Uskrsa je jaje, koje predstavlja rađanje.

Uskrs se slavi u nedelju koja slijedi nakon prvog punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice. Zbog toga Uskrs može biti na bilo koji datum između 21. marta i 25. aprila (razlika između vremena obilježavanja Uskrsa i Vaskrsa je zbog toga što Katolici koriste Gregorijanski kalendar, a neki pravoslavci Julijanski kalendar).