Datum unosa: Sreda 08.07.2009, 22:12, Naslov:
Nije to saosjećanje, to je moje sjećanje na djetinjstvo a jednim dijelom je upravo vezano za vozove.
Naime, neeeeekada, dok su još vagone vukle parne lokomotive, a tada se putovalo uglavnom vozom, sa dječijim nestrpljnjem sam iščekivala kraj škole jer sam tada išla na raspust kod moje bake.
Nekada, čini mi se da su zime bile sa mnogo više snijega.
Počinje zimski raspust. Pakujemo se i idemo rano na željezničku stanicu. Hladno, štipa mraz za ruke, obraze, nos... trčkaram pored majke, škrpi snijeg pod nogama.Ima nas puno, svi žurimo. Prepoznajemo se i dovikujemo, pozdravljamo i trčimo... A željeznička stanica nikako da se pojavi.
Napokon, pojavljuje se.... Ulazimo u malu zagušljivu čekaonicu, mala bubnjara, više dimi nego grije...Kupujemo karte i izlazimo na peron.
Lokomotiva teško dahće... ma samo da uđemo.
A onda ono što mi se urezalo u sjećanje... Voz kreće, skidamo kape rukavice,kaputiće. Kloparaju točkovi, polako a onda sve brže i brže... Jedva čekam čarobno pitanje: jesi li gladna?
Naravno da sam gladna, ma svi smo odmah gladni... raspakuju se cegeri i vadi se pečeno pile i hleb. Bože, kako je to slatko...
To je ta priča iz mog djetinjstva mina !
____________________
pulsate et operietur vobis
Volela bi da sam negde u prirodi i da uzivam u svakom cvetu i cvrkutu ptica
