Svi mi ponekad mislimo da ne znamo ni ko smo, ni gdje smo, niti šta radimo, a najveće neznanje u tom momentu je kako dalje...
Igra sudbene često nas stavlja u različite situacije, pa vrlo često pomislimo da smo izgubljeni ili pak da smo baš tamo gdje trebamo biti, a vrlo često se pokaže suprotno od onoga što mislimo.
Naime, nedavno sam putem interneta upoznala mladu djevojku koja je porijeklom iz istog grada kao i ja. Sprijateljile smo se i iz tog razloga, a i zbog toga što me je podsjećala na mena kada sam bila u njenim godinama. Vesela, ponekad zbunjena, uplakana i opet na kraju puna vjere u sebe i nade da će sve biti dobro.
Takva sam i ja bila. Nisam vrlo često znala ni ko sam ni šta želim, ali tražila sam odgovor na ta pitanja. Bilo je teško jer sam to sama radila, ne iz tog razloga što nisam imala od koga zatražiti savjet, već zbog toga što sam bila svojeglava i htjela sve sama.
Ali moja malena prijateljica je htjela i znala saslušati i poslušati, a kao najveću nagradu za svu moju patnju pronalazeći samu sebe ja sam dobila to što sam joj pomogla da riješi svoje sadašnje nedoumice.
Velika je radost pomoći drugima, biti od koristi i nekome smiriti dušu, jer duše mirne, sretne i blažene su najveće bogatstvo ovog svijeta...
