Bez riječi... bez glasa... tebi mogu reći šta osjećam i vidim u duši tvoga lika. Nije da želim biti nijema, a čuti svaku tvoju lijepu riječ... ja samo želim da ostanem ona koja u sebi stvara... a stvoriti tebe u mojim mislima bilo je pomalo... lijepo... a pomalo strano.




A ipak si tu... osjećam te u uzdahu, u dodiru... osjećam te svojim tijelom, i neobuzdanom strašću. Mekoća dodira tvog budi u meni najljepše želje, skrivene tajne i onaj davno izgubljeni osjećaj da pripadam nekome... da trebam ruke koje znaju da miluju, i znaju da uzmu ovu snagu vječne strasti koja bdije u meni. I kada kažem da želim, to je istina. Ako nekada u meni ostane praznina od osjećaja, nepotpne misli i hladan san, tada nisam za tebe. Tada će misli da budu daleko, nedostižne i puste... Pogledom nađi zalutali osmijeh, rukama uhvati poslednji dodir, jer tako ću opet da osjetim ovu vrelinu i tada ću da pustim ovaj uzdah što dijelim sa tobom.




Ostani tu dok budem željna, dok budeš sretan u mom naručju... jer želja je pusta bez pogleda, a tijelo je hladno bez mekoće tuđih ruku, bez daha na mojim usnama. Želim te u snovima... a oni su stvarni koliko i moja nadanja, želje i poljupci... Ako se nekada pitaš vjerujem li snovima... sjeti se mog pogleda... jer gledajući tebe ja sam budna sanjala!

I opet kao i svako drugo jutro... teški kapci, hladne ruke prolaze kroz kosu, nekoliko krpica na meni navučenih tek onako... i lude, umorne misli... Nisam vise hladna i ohola, ali nisam ni puna ljubavi, toplote i one neobuzdane želje... postala sam onako... obična, pomalo bez riječi, pomalo bez nade... Nije da sam željela ovakav kraj, nije ni da sam htjela nekog drugog voljeti, ali ti si učinio da moj pogled postane hitar u traženju mira u tuđem naručju...









Sila... to je ono što me natjeralo da odem od tebe... Ustvari nisam još, ali polako se krećem prema izlazu iz ovog tunela koji je na početku bio raj, a sada se pretvara u najgori pakao. Ne mislim ništa loše, niti mislim najbolje... želim da sve ovo prođe i da jednog dana okrenem leđa samoj sebi... Misliš da je teško? I jeste! Koraci su preteški čak i za mene, ali ipak koračam. Nemam cilja, a možda mi je tvoja izdaja jedini motiv u ovoj teškoj borbi koja traje od jutra do večeri... i svaki dan iznova. Nekada i borba izmakne kontroli pa vojnici utihnu u meni, zaspu iznenada kao da ih je izdala snaga. Tada sam ljuta... ili možda luda. Osjećam se slobodnom, pa krenem da te vratim... i molim boga da se to što prije desi... prije nego oni ustanu. Bojim se njihove kazne... ipak, to su moje misli a one najbolje znaju šta me boli i kako najviše patim. Ili su me možda izdale tebi, jer me kažnjavaš po mom najvećem zlu i najvećoj bolnoj slutnji...









Bilo kako bilo, i dalje je tu... i pali i udara ko najveća fantazija. Na momenat otvori oči onda nastane tama. Pomislim na trenutak, lako i bezbolno je, jer snaga me vodi... i onda ona nestane, uroni u prvi sumrak, pobjesni u noći i vodi svoju bitku sa mojim srcem. A ono ne posustaje... misli da zna i da moze. Srce kao srce... ludo i zamamno... hitro i požudno. A voli!









Kada bolje razmislim možda je ljepota ljubavi u samom činu... u cijeloj scenografiji, dijalogu i režiserima. Da! Bili smo i te kako dobri režiseri, onako spori ali jako detaljni, precizni i istrajni. Kada pogledam ljubav vidim smijeh, sreću... a ponekada i sjetu... međutim ona se brzo pretvara u žar, ustvari u vatru koja plamti u meni kada sam ljuta i na kraju postaje strast. Obično to tako biva sa mojom ljutnjom... postaje neobuzdana vrela strast koju sam nekada morala pokloniti tebi, a sada... nesmijem i nemogu.