Zovem se Ivan i ovo nije priča o ljudima, već o ljubavi koja ne poznaje granice ni jezik.
Priča o mom ocu Mirku — tihom, skromnom čovjeku — i njegovoj bijeloj kobili, Zvezdani.
Nakon majčine smrti, otac se povukao u sebe. Rijetko je govorio, još rjeđe se smijao. Ali jedno bi svakog jutra ostalo isto: prije kafe, prije posla, prije svega — odlazio bi u štalu.
U rukama jabuka.
Na licu mir.
A pred sobom — Zvezdana.
Odgajio ju je od ždrebeta. Razumjeli su se bez riječi. Ona bi naslonila glavu na njegovo rame, on bi joj pričao o svemu što ga tišti. Ponekad mi se činilo da mu je ona bila jedini prijatelj koji ga nikada nije izdao, nikada osudio i nikada ostavio.
Noć koja je promijenila sve
Te noći kada je otac mirno izdahnuo u snu, prva koja je osjetila da ga više nema — bila je ona.
Prije nego što sam ja uopće shvatio šta se dogodilo, iz štale se čulo uznemireno rzanje.
Kopita su udarala o pod, vrata su se tresla… a onda — prasak.
Zvezdana je razvalila vrata i pobjegla.
Nestala je u šumi.
U haosu, boli i pripremama za sahranu… niko je nije tražio.
Boli me to priznati, ali istina je — mislili smo da će se vratiti kad ogladni.
Nije.
Dan sahrane – trenutak koji niko ne zaboravlja
Tišina malog seoskog groblja bila je teška.
Ljudi su stajali pognutih glava. Sveštenik je završio govor i nekoliko muškaraca prišlo je da unese kovčeg u pogrebna kola.
I tada — zvuk koji je prerezao tišinu.
Iz šume je izjurila Zvezdana.
Bijela, zadihana, prekrivena blatom, sa očima punim panike i bola.
Ljudi su se razmakli kao da su osjetili da dolazi nešto sveto.
Prišla je direktno kovčegu.
Spustila glavu.
Gurnula drvo njuškom, kao da traži njegovu ruku i jabuku koju je uvijek čuvala za njega.
Počela je da njuši, tiho frkće… zvuk koji je više ličio na jecaj nego na rzanje.
Svi su zanijemjeli.
Niko se nije pomjerao.
Kao da je i vjetar stao da joj da trenutak.
A onda — podigla je glavu ka nebu i ispustila dug, bolan zvuk.
Zvuk koji se urezao svima u srce.
Jednim snažnim udarcem kopita o zemlju kao da je odala posljednju počast… i tek tada stala spokojno.
Posljednja straža
Kada su pogrebna kola krenula, Zvezdana je stala ispred njih, ne dajući im da prođu.
„Pustite je“, rekao sam.
Nakon nekoliko minuta, sklonila se — ali nije otišla.
Kada se automobil pokrenuo, krenula je za njim.
Prvo polako.
Onda kasom.
Onda galopom.
Trčala je za automobilom kao posljednji, najvjerniji pratilac mog oca.
Sve dok je, iscrpljena tugom i umorom, jednostavno — pala.
„Nisam samo ja izgubio oca… i ona je.“
Skočio sam iz vozila, potrčao ka njoj.
Ležala je, teško disala.
Kada sam je dotakao, pogledala me očima punim bola koji riječima ne umijem opisati.
Tada sam shvatio:
Ona nije bila samo njegova životinja.
Ona je bila njegova porodica.
Te večeri sam je vratio u štalu.
Satima je stajala tamo gdje se srušila, gledajući put kojim je otišao njen Mirko.
Nije jela.
Nije se pomjerala.
Samo je gledala u daljinu.
Kao da se oprašta.
Kao da čeka.
Kao da, na svoj način, čuva uspomenu na čovjeka koji ju je volio cijelim srcem.
I možda… možda je to bila ljubav koja ne traži riječi — jer riječi nikada ne bi bile dovoljne.
