Zovem se Stefan, i sa trideset godina vjerovao sam da sam izgradio savršen život. Moja tehnološka kompanija postala je višemilionski uspjeh, a naša vila u centru grada simbol svega što sam postigao. Ali moje najveće blago bila je moja porodica – prelijepa supruga Ana, s kojom sam bio u braku tri godine, i moja majka Jelena.
Nakon očeve smrti i moždanog udara koji ju je prikovao za invalidska kolica, doveo sam majku da živi s nama. Ana je to, činilo se, prihvatila s toplinom.
„Ona je tvoja majka, Stefane“, govorila je. „Sada je i moja. Brinut ću se o njoj kao o svojoj.“
Bio sam ganut. Gledao sam kako joj pomaže, kako joj se smiješi, i divio sam se ženi koju sam oženio. Mislio sam da je moj život zaista savršen.
Ali savršenstvo je bilo samo privid.
Kada bih bio na poslu, Anin blagi osmijeh nestajao bi. Njena briga pretvarala se u hladnu netrpeljivost. Počelo je sa sitnicama — „zaboravila“ bi da joj da lijek, „slučajno“ bi poslužila hladnu večeru. Zatim su došle riječi, tihe, otrovne, izgovorene kada je mislila da niko ne čuje:
„Zar ne možete brže? Cijeli dan moram da trčim oko vas.“
Moja majka, iako zatočena u vlastitom tijelu, ostala je oštrog uma. Vidjela je sve — pogled pun mržnje u Aninim očima, svaki prezirni gest. Ali ćutala je. Ćutala jer je znala da sam ja sretan, zaslijepljen ljubavlju. Nije htjela da mi sruši svijet.
No, kako je Anina surovost rasla, Jelena je shvatila da mora nešto učiniti. Nije mogla da mi kaže — znao sam da joj ne bih vjerovao. Trebao joj je dokaz. U tajnosti je naručila malu skrivenu kameru, prerušenu u digitalni sat, i postavila je na policu u svojoj sobi.
Jednog utorka, trebalo je da budem na sastanku cijelo popodne. Ali sastanak je otkazan. Odlučio sam da se vratim kući ranije i iznenadim Anu i majku. Kupio sam buket njenih omiljenih ruža.
Kada sam ušao u kuću, sve je bilo sumnjivo tiho. „Ana? Mama?“ pozvao sam.
Iz majčine sobe čuli su se prigušeni glasovi — svađa. Zatim tupi udarac i jecaj.
Srce mi je zadrhtalo. Potrčao sam uz stepenice i zastao pred odškrinutim vratima.
Prizor koji sam vidio srušio je sve što sam vjerovao.
Majka je ležala na podu, pokušavajući da se zaštiti rukama, dok se Ana nadvijala nad njom, lica izobličenog od bijesa.
„Potpiši!“ vikala je, gurajući joj papire u lice. „Potpiši da se odričeš svog dijela kuće! Stara si i beskorisna, ne treba ti ništa!“
U meni se sve prelomilo. Napravio sam korak naprijed.
„Ana… šta to radiš?“ izgovorio sam, glasom koji je bio leden i miran.
Ana se ukočila, oči su joj se raširile. Prišao sam majci, podigao je i zagrlio. Osjetio sam kako joj drhtanje polako nestaje. Pogledao sam Anu – lice joj se promijenilo, između straha i krivnje.
„Ja… nisam htjela…“ promucala je.
Majka je tada podigla ruku i pokazala prema satu na polici.
„Kamera, sine“, šapnula je. „Sve je snimljeno.“
Anino lice se izobličilo od užasa. Znala je da je kraj.
Uzeo sam kameru, izbacio je iz kuće i pozvao advokata. Te noći sam pogledao snimke. Gledao sam dane i sedmice skrivene okrutnosti, vrijeđanja, ponižavanja. Gledao sam kako se žena koju sam volio pretvara u hladnog manipulatora čim bih izašao iz kuće.
Razveo sam se. I tada sam shvatio bolnu istinu — da ona nikada nije voljela mene, već ono što sam imao.
Sjedio sam pored svoje majke i držao je za ruku.
„Oprosti mi, mama,“ rekao sam. „Oprosti što sam bio slijep.“
„Nisi ti kriv, sine,“ odgovorila je tiho. „Ljubav te je zaslijepila. Ali sada vidiš.“
I u toj tihoj istini, pronašli smo jedno drugo — ne u savršenstvu, već u istini i oprostu.
