Zovem se Emir, i moj život se završio onog dana kada se rodio.
Sjećam se bolničkog hodnika, mirisa dezinfekcije i svjetala koja su treperila prejako. Nekoliko sati ranije ljubio sam stomak svoje supruge Lejle, šapućući obećanja našoj nerođenoj kćerki. A sada sam stajao ispred doktora čije su riječi odzvanjale kao udarac:
„Učinili smo sve što smo mogli, gospodine Kovač. Vaša supruga nije preživjela. Ali beba… beba je dobro.“
U tom trenutku, svijet je postao crno-bijel. Ušao sam u sobu. U malom krevetiću ležalo je sićušno stvorenje, plakalo je. Zvuk koji je trebao biti najljepši na svijetu, meni je bio podsjetnik da Lejle više nema. Pogledao sam je – imala je njene oči. I umjesto ljubavi, osjetio sam krivnju, bijes, prazninu.
Dani poslije bili su pakao. Kuća je bila nijema, osim kad bi se začuo plač. Angažovao sam medicinske sestre, najbolje što sam mogao pronaći, ali nijedna nije ostajala dugo.
„Gospodine,“ rekla je posljednja, „ova beba ne treba samo njegu. Treba joj otac.“
Pozvao sam agenciju i tražio stalnu dadilju. Sutradan se pojavila Sara – mlada, tiha, s pogledom koji je nosio previše tuge da bi bio slučajan.
„Nemate iskustva s novorođenčadi“, rekao sam hladno.
„Imam s tišinom,“ odgovorila je. „Znam kako izgleda kad kuća više ne diše.“
Zaposlio sam je, bez očekivanja. Mislio sam da će otići. Ali nije. Počela je pričati s bebom, pjevati joj, puštati muziku. Luna – tako sam je nazvao – počela je reagovati. Kuća je počela da diše.
Jedne večeri, zatekao sam Saru kako sjedi na podu s Lunom u krilu. „Ne radite to,“ rekao sam. „Ona je beba, ne razumije.“
Sara me pogledala mirno. „Ne razumije riječi, ali razumije toplinu. Osjeća da je sama.“
Te noći, čuo sam je kako pjeva uspavanku. Lejlina omiljena pjesma. Stajao sam na vratima i slušao. A onda je Sara tiho rekla:
„Ona nije kriva, gospodine. Ona je samo dijete koje je izgubilo majku. Kao i vi – ženu.“
Te riječi su me pogodile kao metak.
Od tada sam počeo posmatrati. Vidio sam kako Luna reaguje na Sarin glas, kako joj se smije, traži ruku. Jednog dana sam čuo nešto što nisam čuo mjesecima – smijeh. Pravi, djetinji smijeh. Ušao sam u sobu i vidio ih zajedno. I zaplakao.
Sara je prišla, pružila mi dijete i rekla:
„Držite je. Ona je vaša.“
Oklevao sam, ali sam je uzeo. Pogledala me je onim tamnim očima. U njima nije bilo osude, samo nevina znatiželja. Malena ruka uhvatila me je za prst. I tada sam osjetio – zid u meni počeo je da puca.
Polako sam učio ponovo da budem otac. Sara me je učila svemu – kako da je hranim, držim, kako da joj govorim. I malo po malo, počeo sam da živim.
Jedne večeri, kad je Luna spavala u mom naručju, tiho sam rekao:
„Hvala ti, Saro. Spasila si nas oboje.“
Ona se nasmiješila. „Nisam ja. Ona je. Samo joj je trebalo da je neko čuje.“
Godinama kasnije, kuća je opet bila puna života, muzike i smijeha. Luna je rasla, a ja sam naučio da volim ponovo.
Na kraju, shvatio sam: Sara nije bila samo dadilja. Bila je dio nas. Naša porodica.
