U današnjem članku vam pišemo o životnim ranama koje čovjeka oblikuju mnogo prije nego što svijet počne da mu aplaudira. U nastavku više…
Ovo je priča o legendarnom glumcu čiji je talenat blistao, ali čije je srce godinama nosilo težinu koju malo ko zna. Riječ je o Miši Janketiću, jednom od najvećih imena jugoslovenske glumačke scene, čiji je privatni život bio znatno tragičniji nego što bi iko mogao da nasluti.
Kada se spominje Miša, najčešće se ističu njegove uloge, prepoznatljiv glas i karizma koja je obilježila čitave generacije. No, iza reflektora i slavnih scena krila se priča satkana od gubitaka, straha i borbe za goli opstanak.
Rođen u vremenu kada se Balkanom nadvijala sjenka rata, već kao dječak doživio je tragediju koja je oblikovala čitav njegov život. Sa svega desetak godina izgubio je majku, ubijenu 1944. godine. Od tada su on i njegova mlađa sestra Milena ostali sami u svijetu koji je bio nemilosrdan prema najmlađima.
Prije nego što je otišla, majka mu je ostavila amanet koji ga je pratio cijeli život:
„Čuvaj Milenu.“
Nakon njenog ubistva, dvoje djece prelazilo je iz jednog privremenog doma u drugi, pokušavajući naći sigurnost. Na kraju su završili u Pljevljima, gdje su pokušali stvoriti prividan mir. Tamo je živjela i jedna žena koja je planirala bijeg, i koja je, kako se kasnije sjećao, nudila Mileni šansu za spas – ali njemu ne.
U svojim zrelim godinama Miša je često pričao o trenutku koji mu je obilježio djetinjstvo. Žena mu je donijela par žutih kožnih cipela – najljepših koje je ikad vidio. Bio je dijete bez igdje išta, bosonogo i ranjivo. Tih nekoliko minuta divljenja cipelicama bilo je dovoljno da žena odvede Milenu.
Kasnije je govorio s bolom:
„Prodao sam sestru za par cipela.“
Bio je tek dječak – ali teret krivice je ponio kao čovjek.
Sudbina je, međutim, imala svoj put. Žena je ubrzo ubijena u bijegu, a malena Milena je spas pronašla kod dobrih ljudi u Višegradu. Nije mogla reći ni prezime, ni odakle dolazi, samo da ima brata Cila – kako su Mišu zvali.
Godinama kasnije, zahvaljujući slučajnom razgovoru jedne žene u vozu, tragovi su se povezali i došlo je do njihovog ponovnog susreta. Kada su ih doveli pred sudiju radi potvrde identiteta, bilo je dovoljno da stanu jedno pored drugog – sličnost je govorila umjesto njih.
Iako je kasniji život donio slavu, porodicu i uspjeh, rana iz djetinjstva nikada nije do kraja zacijelila. Često je govorio da ga je cijelog života boljela upravo ta žuta cipela – simbol njegove nemoći i boli koju je nosio odmalena.
Sestra Milena kasnije je znala kroz šalu reći:
„Možda ja nisam tvoja sestra, možda sam Hajrija Vrana.“
Nije se nikada naljutio. Ona je bila dio njega, dio priče koja je obilježila sve što je postao.
Danas, kada se govori o njegovoj karijeri, lako je zaboraviti da su iza velikih uloga stajale godine borbe, nesanice i tuge koje je nosio u sebi. Publika ga je voljela zbog talenta, ali oni koji poznaju njegovu životnu priču znaju da ga je krasila još veća snaga – ona ljudska, tiha, duboka.
Miša Janketić ostao je dokaz da se iz najtežih rana može izrasti u čovjeka koji svojim radom i dobrotom ostaje u srcima ljudi. Njegova priča nas podsjeća da najveći umjetnici često nose nevidljive ožiljke – ali upravo oni ih čine velikima.
