Životna priča koja vraća vjeru u ljude
Živim sa majkom. Oca nikada nisam upoznala, ne znam ko mi je, i mama i ja godinama živimo teško, na rubu egzistencije. Mama je nastavnica geografije, ali nikada nije imala priliku da radi u školi. Nije imala “vezu”, pa samim tim ni šansu da pokaže koliko vrijedi. Da bi preživjele, zaposlila se u pekari.
Plata je bila mala, jedva dovoljna za osnovne troškove. Tokom smjene, da bi uštedjela, počela je sakupljati ostatke hrane koje gosti nisu pojeli – kroasane, kifle, peciva. U početku mi je bilo neugodno i gadljivo, ali s vremenom sam prihvatila stvarnost.
Jednog dana, kod nas je došla komšinica na kafu. Znala je da jedva sastavljamo kraj s krajem, pa se iznenadila kada je na stolu vidjela raznovrsnu hranu. Pitala je mamu odakle joj to. Mama je, pocrvenjevši, slagala – rekla je da je to višak iz pekare koji gazda dijeli radnicima.
Par dana kasnije, ta ista komšinica je svratila u pekaru – baš kad je mama bila na poslu – i pred gazdom je pohvalila “lijep običaj” da se višak hrane dijeli radnicima, pa zamolila da i ona dobije ponešto za svoje pse i mačke.
Gazda je ostao u šoku.
Kada je tražio objašnjenje od mame, ona se od sramote nije usudila reći istinu, pa je slagala da je uzimala peciva bez dozvole. Dobila je otkaz odmah.
Nakon nekoliko dana, gazda je ipak pozvao mamu da se vrati. Pregledao je snimke nadzornih kamera i shvatio da nije krala, već sakupljala ostatke. Kada mu je kasnije ispričala istinu, dirnula ga je. Rekao joj je da od sada može slobodno ponijeti kući šta god želi od hrane na kraju smjene – samo da više ne sakuplja ostatke, jer to nije higijenski.
Ni danas ne mogu vjerovati da je neko pokazao toliko razumijevanja i saosjećanja. Nakon godina poniženja i borbe, neko nam je konačno pružio ruku pomoći.
