Njena priča nije samo lična tragedija, već i slika koliko život zna biti surov prema onima koji uporno ostaju vjerni sebi i svom zavičaju. Milka je vrlo rano ostala bez onoga što je za svako dijete najvažnije — majke. Sa samo trinaest godina izgubila je glavni oslonac u životu, a dolazak maćehe dodatno ju je udaljio od porodične topline.
Sa šesnaest godina zaposlila se u pilani, zahvaljujući prelijepom rukopisu po kojem je bila poznata. Bila je opisana kao izuzetno lijepa djevojka, uvijek u crvenoj odjeći, ali sudbina ju je brzo udarila. Na poslu je doživjela nesreću: mašina joj je uhvatila kosu i počupala je. Taj trenutak postao je prekretnica. Uz kosu, izgubila je i dio razuma, dio sebe kojeg više nikada nije mogla povratiti.
Od tada je nosila kape — jednu preko druge. One nisu bile samo odjevni predmet, već štit, način da sakrije ranu koju je nosila i spolja i iznutra.
Život je dalje nije štedeo. Godine su prolazile u teškom siromaštvu, u napuštenim kućama bez vode i struje. Primila je prevremenu penziju i postala samotnjak koji je skupljao odbačene predmete, nalazeći u njima vrijednost koju drugi nisu vidjeli. I pored svega, ostala je vjerna rodnoj Udbini. Otišla je nakratko u Banjaluku, ali se brzo vratila — kao da je svaki kamen njenog kraja bio dio nje.
Snimatelj Robert Labrović približio je Milku javnosti. Njegovi snimci prikazali su njene grube, bolne, ali i rijetke nježne strane. U trenucima je prštala ogorčenost, a u drugim bi se njeno lice ozarilo kada bi imala priliku da nekom plati kafu. U siromaštvu koje je gutalo sve pred sobom, ta mala gesta bila je dokaz da je njena duša ostala plemenita.
Internet ju je proslavio rečenicama koje su istovremeno djelovale čudno i tužno, poput:
„Sunce me gleda, ono me ruši!“
Mnogi su se smijali. Malo ko se pitao zašto žena to govori i šta se krije iza tih riječi.
Milka je imala braću i sestru, ali su vjerovatno tokom rata otišli u Srbiju. Ona je ostala sama. Sa uspomenama koje su pekle. Sa ranama koje nikada nisu zarasle. Sa životom koji je bio težak, ali je ipak bio njen. Radnici doma su joj donosili hranu, ali je odbijala da ode u dom. Bojala se da će izgubiti i ono malo penzije, ono malo kontrole nad sopstvenim životom.
Kao mlada, imala je čak i trenutke slave — radila je kao hostesa na sajmu u Zagrebu i dobila sat na poklon od švajcarske firme. To govori koliko je život mogao da joj ponudi… prije nego što joj je sve oduzeo.
Njeni snimci na internetu postajali su mjesto gdje su se ljudi divili njenoj upornosti, ali i tugovali nad njenom samoćom. U posljednjim godinama dobila je pakete, novac, pisma podrške. Ali Milka je ostala ista — uvijek spremna da plati kafu drugome, jer se tako borila protiv svoje tišine.
Milka Perić je sahranjena tiho, u porodičnoj grobnici u selu Tolići kod Udbine. Umrla je onako kako je i živjela — sama, u tišini, ali sa životom koji je ostavio dubok trag.
Njena priča nije samo o jednoj ženi.
To je priča o tome koliko društvo zna da previdi, zaboravi i napusti one koji najviše pate.
Priča o nepravdi, o borbi, o tvrdoglavoj ljubavi prema rodnom kraju.
Priča o dostojanstvu, čak i onda kada se čini da ga je nemoguće sačuvati.
Milka je prošla kroz mnogo toga…
Ali jedno joj je srce uvijek čuvalo — toplinu koju je dijelila drugima, makar kroz jednu malu, običnu kafu.
