Živjeli su u dva različita svijeta. Ili možda samo paralelna.
S jedne strane bio je Šandor — inženjer koji je nekada imao sve: porodicu, dom, karijeru. Sve je izgubio. Sada je spavao na gradilištu i svakog jutra zahvaljivao Bogu što je još živ.
S druge strane bila je Viktorija, supruga poznatog bukureštanskog magnata za nekretnine, Marina Lupescua. Njen život izgledao je savršeno — večere u luksuznim restoranima, skupe haljine, osmijesi pred kamerama. Ali iza tog sjaja krila se tišina, tuga i osjećaj praznine koji je niko nije primjećivao.
Njihovi se svjetovi nikada nisu trebali ukrstiti. Ali sudbina je imala drugačije planove.
Te hladne jesenje večeri kiša je padala bez prestanka. Viktorija je stajala ispred pozorišta, čekajući automobil, kada joj je prišao muškarac iz mraka. Zgrabio joj je torbu i gurnuo je na tlo. Udarcem je pala i glavom udarila o pločnik. Ljudi su prolazili pored nje — niko nije zastao.
Osim Šandora.
Skočio je na napadača, borio se s njim, zadobio nekoliko udaraca, ali je uspio vratiti torbu. Kad se vratio, Viktorija je još uvijek ležala. Skinuo je svoju jaknu i podmetnuo joj je pod glavu, a zatim pozvao pomoć.
Kada je Marin stigao u bolnicu, saznao je da je njegovu suprugu spasio beskućnik. Otišao je do njegove sobe. Šandor je ležao sav u modricama, a njegova odjeća bila je u plastičnoj kesi. Marin je sjeo pored kreveta i tiho rekao:
— Hvala ti što si spasio moju ženu. Želim ti pomoći.
Tako je sve počelo.
Marin mu je pronašao posao i skroman stan. Malo po malo, Šandor se vraćao životu — radio je, štedio, sređivao dokumente, i najvažnije — vraćao dostojanstvo.
Jednog dana, Viktorija ga je posjetila.
— Hvala ti, rekla je. Ne samo što si mi spasio život, nego i što si mi pokazao da još postoje dobri ljudi.
Vrijeme je prolazilo. Šandor je stekao poštovanje kolega, ne zato što mu je neko pomagao, već zato što je svojim trudom to zaslužio.
Jedne večeri Marin ga je poveo sa sobom. Otišli su do stare kuće na rubu grada. Iz kuće je izašla starija žena, s maramom na glavi.
Šandor je zastao.
— Mama?
Nisu se vidjeli deset godina. Marin je samo klimnuo.
— Mislim da oboje zaslužujete drugu priliku.
Kasnije je Viktorija priznala da je sve ona organizovala. Od one noći, njen se život promijenio. Počela je volontirati u skloništu.
— I ja sam nešto izgubila, rekla je. Ne na ulici, nego u sebi.
Godinu dana kasnije, Šandor je imao sve što mu je bilo potrebno: mir, majku, posao, mačku i prijatelje. Vikendom je pio čaj s Marinom i Viktorijom.
Jednog dana, prolazeći pored pozorišta gdje je sve počelo, vidio je mladu djevojku kojoj je lopov pokušao oteti torbu.
— Stani! — viknuo je. Ovoga puta, ljudi su reagovali. Lopov je uhvaćen.
Šandor se nasmiješio. Znao je da je, napokon, pronašao svoj mir.
Dvije godine kasnije, Viktorija je pokucala na njegova vrata s kuvertom u ruci. U njoj je bila fotografija.
— Otvaramo sklonište, rekla je. Za one koji imaju samo jednu priliku. Želim da budeš dio toga.
Na ulazu je pisalo:
„Kuća mogućnosti“
Posvećena čovjeku koji je dokazao da se i iz najdubljeg ponora može ustati — i pomoći drugima da ustanu.
Po prvi put nakon mnogo godina, Šandor je zaplakao.
