Jutros se vodu pridružio novi član — žena-vojnik.
Mladići su se pogledavali, neki se smješkali, drugi dobacivali polušaljive komentare. Nikada ranije nisu imali ženu u svojoj jedinici, pa su mislili da će je zadirkivanjem staviti „na mjesto“.
Ona nije reagirala.
Stajala je uspravno, mirno, kao da ništa od toga ne dopire do nje.
Čak se i zapovjednik, pred ostalima, našalio na račun žena u vojsci, komentirajući kako „ovo nije posao za njih“.
U tom trenutku, ona je polako skinula rukavicu.
Iz torbice je izvukla službenu iskaznicu, otvorila je i pokazala je pred grupom.
Glas joj je bio tih, ali čvrst:
„Ako već pričate o mjestu koje mi pripada… možda trebate znati tko nadzire vaš napredak.“
Na iskaznici je pisalo prezime koje su svi u bazi znali.
Njezin otac bio je jedan od najviše rangiranih časnika, čovjek čiju riječ poštuje kompletna struktura baze — uključujući i njihove nadređene.
Štoviše, bio je direktno zadužen za njihovu obuku.
Tišina je pala istog trenutka.
Murray, koji je maloprije bio najglasniji, samo je problijedio.
Šale su nestale, a pogledi puni samopouzdanja pretvorili su se u nelagodu i poštovanje.
Ona ih je promatrala bez trunke arogancije, ali s mirnom sigurnošću nekoga ko zna da više nema potrebe dokazivati se.
Od tog trenutka, njezino mjesto u vodu bilo je čvrsto i neporecivo.
A cijela jedinica naučila je važnu lekciju:
Nikada se ne rugaj nekome koga ne poznaješ.
Iza njihove tišine može stajati istina koja mijenja sve.