Žena je stajala držeći papirić u rukama, a riječi su joj odzvanjale u mislima. Srce joj je kucalo snažnije nego ikada, kao da se budilo iz dugog sna.
Dječak se tiho nasmiješio, a onda je nestao jednako iznenada kako se i pojavio. U sobi su ostali samo miris svježe pečenih keksa i fotografije koje su polako blijedjele, dok se nisu potpuno izgubile.
Žena je shvatila da ne drži običan papirić — na njemu su riječi počele svijetliti, a zatim se pretvorile u sitne iskrice koje su joj obasjale put do vrata.
Kada je izašla van, noć je bila mirna, a zvijezde su sjajile jače nego ikada prije. U grudima je nosila novu snagu, osjećaj da je pronašla put prema sebi i da više nikada neće ignorirati ono što dolazi iz srca.
Od tada, svaki put kada bi čula dječji smijeh na ulici, zastala bi na trenutak, prisjećajući se da ponekad upravo oni najmanji nose najveće istine.
