Priča o Luni, ženi porijeklom iz Kruševca koja već decenijama živi u Londonu, pokazuje koliko jaka može biti nit između čovjeka i njegove vjere. Iako daleko od domovine, ona nikada nije prekinula vezu sa korijenima. Njen najveći duhovni oslonac uvijek je bio – manastir Ostrog.
Tri puta ga je posjećivala sa djecom, a svaka posjeta donosila joj je neizmjernu snagu. Međutim, nakon tih prvih dolazaka, kao da se pred njom zatvorio put – više od 20 godina nailazila je na prepreke svaki put kada bi planirala odlazak. Nekad su to bile porodične obaveze, nekad nepredviđene situacije, a nekad osjećaj da još nije pravi trenutak.
Tek nakon 25 godina, dogodilo se nešto posebno. Bez mnogo planiranja, s dvije prijateljice je jednostavno odlučila – sada je vrijeme. I zaista, sve je išlo glatko: avionske karte, prevoz, smještaj. Kada je stigla pred Ostrog, obuzeo ju je osjećaj olakšanja i mira.
U susretu s monahom, Luna je doživjela trenutak koji joj je promijenio pogled na život. On joj je uzeo ruku i pomogao da oslobodi teret koji je godinama nosila u sebi. Tada je saznala i za neobičan fenomen u stijeni – skrivene pukotine u kojima izvire voda. Kada je spustila ruku i dotakla vlagu, osjetila je to kao pravo čudo i znak Božijeg prisustva.
Za Lunu, Ostrog nije samo manastir, već utočište duše. Svako ko dolazi, kaže ona, mora doći čistog srca – jer tamo se ne traži samo molitva, već i praštanje i spremnost na unutrašnju promjenu.
„Udaljenost od domovine ne znači prekid sa njenim vrijednostima. Ostrog je moj podsjetnik da prava snaga dolazi iznutra, iz vjere i povezanosti sa tradicijom“, rekla je ona.
Njeno putovanje pod Ostrog postalo je svjedočanstvo da ništa u životu nije slučajno – i da prava vrata života i vjere uvijek čekaju onaj trenutak kada čovjek istinski bude spreman da zakorači kroz njih.
