U današnjem svijetu, u kojem smo povezani više nego ikada, jedna jeziva priča iz Zagreba podsjeća nas na krhkost međuljudskih odnosa i koliko je važno ne zaboraviti ljude oko sebe. Riječ je o Hedvigi Golik, bivšoj medicinskoj sestri, koja je preminula u svom stanu, a njena smrt ostala je neprimijećena čak 35 godina.
Sve je otkriveno 2008. godine, tokom radova na prenamjeni stana u zagrebačkom naselju Medveščak. Kada su gradske vlasti pokušale ući u stan za koji se godinama smatralo da je napušten, zatekli su nešto što je šokiralo sve prisutne. U fotelji ispred starog televizora pronašli su mumificirano tijelo žene, koja je kao da je zaspala – sjedila je sa šoljom čaja na stolu pored sebe. Stan je bio gotovo savršeno očuvan, bez tragova vlage, provale ili bilo kakvog propadanja, kao da je vrijeme u tom prostoru stalo.
Nakon istrage, utvrđeno je da je Hedviga preminula u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, ali njezin nestanak nije nikome nedostajao. Živjela je sama, bez bliskih članova porodice i rijetko je komunicirala sa susjedima. Kad je nestala, većina je pretpostavila da se odselila ili otputovala. Godinama je oko njenog stana trajala papirološka borba, ali niko nije poduzeo konkretne korake da riješi situaciju. Zanimljivo je da su neki susjedi i dalje plaćali režije misleći da pomažu u rješavanju imovinskih pitanja, iako niko nije zapravo znao što se događa.
Hedviga Golik bila je poznata kao tiha i povučena osoba, uredna i odgovorna u svom poslu medicinske sestre na Trešnjevci. Iako postoje neslužbene priče da je početkom 70-ih viđena u društvu nekih muškaraca i da je možda planirala putovanje u inostranstvo, ništa nije potvrđeno. U stvarnosti, jednostavno je nestala, a njeno odsustvo nije nikoga zabrinulo dovoljno da istraži.
Tijelo joj se prirodno mumificiralo zahvaljujući posebnim uvjetima u stanu – hermetički zatvoren prostor bez vlage i direktne sunčeve svjetlosti spriječio je truljenje. Iako je njena smrt bila prirodna, a ne nasilna, ovaj slučaj ostaje šokantan podsjetnik na društvenu izolaciju i ravnodušnost koja može dovesti do takvih tragedija.
Ova priča, koja je ponovo postala viralna na društvenim mrežama, potiče na razmišljanje o važnosti stvarne ljudske povezanosti u vremenu kada se komunikacija sve više odvija preko ekrana. Podsjeća nas da digitalna bliskost nije dovoljna i da treba voditi računa o ljudima u našem okruženju, posebno onima koji žive sami i odvojeni od društva.
Zaključak ove jezive priče je da usamljenost i nebriga mogu imati tragične posljedice. Život u tišini ne smije završiti zaboravom. Važno je pokazati pažnju i brigu, posjetiti starije susjede, nazvati rodbinu i održavati stvarne odnose. Samo tako možemo spriječiti da se slične tragedije ponove.
