Vladeta Jerotić o roditeljskoj ljubavi: Da li roditelji zaista vole svu svoju decu jednako?

Vladeta Jerotić o roditeljskoj ljubavi: Da li roditelji zaista vole svu svoju decu jednako?

Akademik, psihijatar i mislilac Vladeta Jerotić kroz svoje brojne radove ostavio je dubok trag u razumevanju ljudske psihe, posebno kada je reč o odnosima unutar porodice. Među najcitiranijim su njegove misli o tome kako roditelji doživljavaju svoju decu — i zašto je iluzija verovati da ih vole potpuno jednako.

Da li roditelji vole svu svoju decu jednako?

Jerotić je otvoreno govorio da apsolutna jednakost u ljubavi prema deci ne postoji, ma koliko roditelji tvrdili suprotno.

– Ranije sam često postavljao pitanje roditeljima sa više dece: „Koje dete najviše volite?“ Odgovor je gotovo uvek bio – „Svu podjednako.“ Ali to jednostavno nije istina – govorio je Jerotić.

– Uvek postoji nijansa, nečije prisustvo koje nam je bliže. Ako roditelji imaju dvoje dece, idealno je kada majka prirodno više naginje jednom detetu, a otac drugom. Tako se ravnoteža ipak uspostavlja.

Šta utiče na roditeljsku naklonost?

Prema Jerotiću, razlozi zašto se jedno dete može doživljavati „bližim“ su raznoliki:

  • Fizička sličnost sa roditeljem

  • Slične osobine ličnosti

  • Povezanost sa partnerom (emocionalna veza sa drugim roditeljem)

– Majka često voli dete jer u njemu vidi delić sebe, ali i zbog ljubavi prema ocu tog deteta. Ipak, najuzvišeniji oblik ljubavi je onaj gde majka prihvata dete kao potpuno novo, samostalno biće – nezavisno od njegovih osobina.

Dete sve oseća — i ono što ne izgovaramo

Jerotić je naglašavao da su deca intuitivna i da već u ranom uzrastu osećaju nijanse u ponašanju roditelja.

– Deca primećuju sve, pa čak i ono što roditelji pokušavaju da sakriju. I najmanja razlika u pažnji, tonu glasa ili kontaktu može im biti signal, jer emocionalna komunikacija s roditeljima u ranom uzrastu često ide neverbalnim putem.

I deca koja “ne liče ni na koga” imaju svoj put

Postoje i situacije kada dete ne pokazuje jasne sličnosti ni sa jednim roditeljem, ni fizički ni psihički. Jerotić navodi da je to sasvim prirodno.

– Dešava se da se rodi dete koje je, recimo, izuzetno muzikalno, iako niko u porodici ne pokazuje takvu osobinu. U tom slučaju, važno je da roditelji prihvate dete onakvim kakvo jeste — bez potrebe da ga ukalupe prema porodičnim obrascima.

Vaspitanje između krajnosti

Govoreći o tradicionalnom načinu vaspitanja u srpskoj porodici, Jerotić primećuje da je ono često bilo na klackalici između dve krajnosti:

  • Preterana strogoća u patrijarhalnom sistemu

  • Preterana razneženost i popustljivost u savremenom dobu

Upozoravao je i da ne treba precenjivati isključivo roditeljski uticaj, jer genetika, kao i životne okolnosti, mogu značajno oblikovati dete tokom njegovog razvoja.

– Promena sredine, povoljne prilike, pa čak i kasnija životna iskustva mogu popraviti ono što se čini kao negativan uticaj iz ranog detinjstva.

Vladeta Jerotić nas podseća da roditeljstvo nije crno-belo i da ljubav prema deci ne mora da bude matematički jednaka da bi bila iskrena i ispravna. Prava roditeljska ljubav uključuje prihvatanje, razumevanje i spremnost da se vidi dete kao jedinstveno biće — sa svim njegovim vrlinama, manama i potencijalima.