Viktor je ležao na nosilima, boreći se za dah dok su ga unosili u kola hitne pomoći. Zvuk sirene parao je noć, ali u njegovim mislima odzvanjao je samo jedan glas — tihi, drhtavi šapat:
„Tata…?“
U bolnici su ga priključili na aparate. Doktori su govorili, sestre trčale, ali on je bio daleko. U mislima je lutao po prošlosti — po jednom ljetu, po osmijehu žene koju nikada nije zaboravio. Ane. Ljubavi njegovog života, koju je izgubio zbog ambicije i pohlepe.
Sjećao se kako mu je tada rekla:
„Viktore, ako odeš, izgubićeš više nego što misliš.“
Nije je slušao. Otišao je. A sad je shvatao — izgubio je i nju, i dijete za koje nije ni znao da postoji.
Probudila ga je toplina ruke. Kad je otvorio oči, vidio je istu onu djevojčicu iz crvene haljine. Stajala je pored kreveta, stidljivo, ali hrabro.
„Mama je rekla da te jednom možda sretnem… i da si dobar čovjek, samo si se izgubio.“
Srce mu se steglo.
„Kako se zoveš?“
„Lara“, odgovorila je. „Imam osam godina.“
Na trenutak je vrijeme stalo. Osam godina — isto toliko otkako je posljednji put vidio Anu.
„Gdje ti je mama sada?“
„U kući na obali. Rekla je da te nikada ne osudi, jer si dio mene.“
Viktor je okrenuo pogled, a suze su mu se slivale niz obraze. Osjećao je bol, ali i nešto što nije poznavao godinama — nadu.
Možda mu je sudbina, nakon svega, dala drugu šansu.
U tom trenutku vrata sobe su se otvorila. Na pragu je stajala Ana — ista ona, samo mirnija, s očima koje su sada imale i tugu i oproštaj.
Njihovi pogledi su se sreli.
A Viktor je znao — ovo nije kraj, već početak priče koju život duguje ljubavi.
