Malo je prizora koji tako snažno pogode čovjeka kao kada vidi životinju stvorenu za slobodu, a prisiljenu na patnju.
Divlji konji, simbol snage i nesputanog duha, trebali bi juriti beskrajnim prostranstvima. Ali u nekim dijelovima Rumunjske, pojedini od njih nose teške zahrđale lance na nogama, koji im paraju kožu i oduzimaju dostojanstvo.
S tim se prizorom suočio dr. Ovidiu Rosu, veterinar poznat u cijelom Dunavskom području. Jednog jutra, u maglovitoj močvari, ugledao je prekrasnog pastuha, iscrpljenog i ranjenog, prikovanog lancima koji su mu se usjekli duboko u meso.
Naoružan samo kliještima, zavojima i velikim srcem, Ovidiu je prilazio polako, nudeći mu komade jabuke. Kada je konj, preumoran za otpor, napokon sjeo u travu, veterinar je započeo borbu s metalom. Hrđa i čvrste karike pružale su otpor, ali uz strpljenje i nježne riječi: „Još malo… sloboda je blizu“, lanac je konačno popustio.
Kad je pao na zemlju, nastala je tišina. Pastuh je nepomično stajao, ispitivao novu lakoću, a onda je polako dotaknuo veterinarovo rame njuškom — tihi, ali snažan znak zahvalnosti. Ovidiu je osjetio kako mu oči ispunjavaju suze.
Trenutak kasnije, konj je potrčao. Njegova griva se vijorila na vjetru dok je nestajao u daljini, vraćen onome što mu oduvijek pripada — slobodi.
Jer nijedno biće, ljudsko ili životinjsko, ne zaslužuje živjeti u okovima.
👉 Ako vas je ova priča dirnula, podijelite je — možda baš nekoga potakne da i sam učini jedno djelo hrabrosti i suosjećanja.