U subotu sam se udala, i mislila sam da će to biti najsretniji dan mog života. Međutim, kada su se gosti razišli i kada smo ja i moj muž počeli pregledati poklone i koverte, desilo se nešto što me slomilo i rasplakalo.
Među svima njima, moja pažnja je odmah otišla na jednu – onu s rukopisom mog djeda. Znala sam da je od njega i poželjela sam da vidim koliko je izdvojio za moju budućnost. Kada sam otvorila kovertu, unutra je bilo samo 5 eura.
U prvi mah, osjetila sam razočaranje i neku vrstu nelagode. Ali onda sam primijetila i pismo.
Djed mi je napisao da je tog dana bio najponosniji čovjek na svijetu, gledajući kako postajem samostalna i kako gradim svoju porodicu. Napisao je:
„Cijeli bih ti svijet poklonio kad bih mogao, ali nemam više… Odvojio sam koliko sam mogao.“
Suze su mi same krenule. Shvatila sam da tih 5 eura vrijedi više od bilo kakvih velikih poklona. Vrijedi više od hiljadu.
Jer, prava sreća nije u novcu – već u ljubavi, ponosu i riječima koje ostaju u srcu zauvijek.
