U sobi na sedmom spratu privatne bolnice vladala je tišina. Monitor srca ritmično je pištao, a bijelo svjetlo obasjavalo blijedo lice Hane, žene koja je upravo prošla operaciju uklanjanja tumora na štitnoj žlijezdi.
Prije nego što se potpuno probudila iz anestezije, ugledala je supruga, Haj-a, kako stoji kraj njenog kreveta s hrpom papira u rukama.
„Ne spavaš? Dobro. Potpiši ovdje.“
Njegov glas bio je hladan, bez imalo saosjećanja.
„Šta je to?“ — promuklo je upitala Hana.
Haj je kratko odgovorio:
„Papiri za razvod. Sve je spremno, samo potpiši.“
Hana je bila zatečena. Glas joj se gubio, grlo je boljelo, a oči su joj se napunile suzama.
„Znači… čekaš da budem nemoćna da bi me natjerao da potpišem?“
On je ćutao nekoliko sekundi, pa hladno rekao:
„Ne krivi me. To bi se ionako dogodilo. Imam nekog drugog. Ne želi više da živi u tajnosti.“
Bol u Haninom grlu bio je ništa u poređenju s onim što je osjećala u srcu. Ipak, samo je tiho rekla:
„Gdje je olovka?“
Haj ju je pogledao iznenađeno.
„Zaista ćeš potpisati?“
„Kako kažeš — to bi se svakako dogodilo.“
Uzevši olovku drhtavom rukom, potpisala je.
„Gotovo. Želim vam sreću.“
„Hvala. Sve ćemo završiti kako smo se dogovorili. Zbogom.“
Vrata su se zatvorila tiho, ali već nakon nekoliko minuta opet su se otvorila.
Ušao je doktor Kuan, Hanin dugogodišnji prijatelj i hirurg koji ju je operisao. U rukama je nosio buket bijelih ruža i fasciklu s medicinskim izvještajem.
„Čuo sam da je Haj bio ovdje?“
Hana je klimnula, blago se nasmiješivši.
„Da. Došao je da se razvedemo.“
„Jesi li dobro?“
„Bolje nego ikad.“
Doktor joj je pružio kovertu.
„Tvoj advokat mi je poslao kopiju papira o razvodu. Rekla si mi da, ako ih on prvi donese, da ti ih ja uručim.“
Hana je otvorila kovertu i bez oklijevanja potpisala. Pogledala je Kuana, u očima joj se vidjela odlučnost i mir:
„Od sada neću živjeti da bih bila nečija idealna supruga. Neću više glumiti da sam jaka dok sam iscrpljena.“
Kuan je tiho rekao:
„Ne želim nikoga da zamijenim. Samo želim biti tu, ako ti zatrebam.“
Hana je kimnula, a suza joj je skliznula niz obraz — ne od bola, već od olakšanja.
Sedmicu kasnije, Haj je dobio pošiljku. U njoj su bili potpisani papiri o razvodu i mala poruka, napisana poznatim rukopisom:
„Hvala ti što si otišao. Sad više ne moram pokušavati da zadržim nekoga ko je već otišao.
Ona koja je ostala — nije ista osoba.
To nisi ti izgubio mene. To si ti izgubio nekoga ko te volio iskreno.“
Tog trenutka Haj je shvatio — onaj koji je mislio da odlazi, zapravo je bio onaj koji je ostavljen.
