U prostranoj vili na rubu grada, Jelisaveta je provodila svoje dane u tišini. Veći deo života provela je uz Anu — tihu, skromnu ženu koja joj je bila mnogo više od obične sobarice.
Njena deca, Vuk i Stela, dolazila su rijetko. Uvijek elegantni, uvijek zauzeti, a svaki njihov pogled govorio je više o imovini nego o majci. Njihove posjete trajale su kratko, a riječi su bile hladne, mehanične.
Ana je bila sušta suprotnost. Donosila joj je čaj, čitala knjige kada joj se vid zamutio i slušala priče iz mladosti. Između njih se rodila tiha, neizgovorena bliskost — ona koju prava porodica nije umjela da pruži.
A onda je Jelisaveta, jedne noći, mirno zaspala i više se nije probudila.
Nekoliko dana kasnije, svi su se okupili u kancelariji advokata. Vuk i Stela su sjedili u prvom redu, puni samouvjerenosti, čekajući da čuju koliki dio bogatstva im pripada. Ana je stajala po strani, pozvana po Jelisavetinoj želji, osjećajući se suvišno.
Advokat je počeo da čita testament: manji pokloni prijateljima i rodbini, nekoliko slika, poneki dragocjeni predmet… A zatim je zastao i pročitao rečenicu koja je promijenila sve:
„Celokupnu imovinu — vilu, akcije i novac — ostavljam mojoj vernoj prijateljici, Ani Kovač.“
Tišina. Zatim šok.
„To je nemoguće!“ povikao je Vuk. „Ova žena ju je iskoristila!“
Ana je samo stajala, zbunjena i uplašena. Njihove riječi su sijevale kao noževi, ali nije mogla ništa reći.
Ubrzo je počeo pravi rat. Vuk i Stela su pokrenuli tužbu, angažovali advokate i medije. U novinama su je nazivali prevarantkinjom. Ljudi su je osuđivali bez da su je upoznali.
Na sudu je sve izgledalo izgubljeno. Njihovi advokati su tvrdili da je Jelisaveta bila bolesna, da ju je Ana manipulacijom navela da promijeni testament.
A onda je, u posljednjem trenutku, ušao novi svjedok — stariji doktor iz Jelisavetinog rodnog mjesta.
„Pre skoro pedeset godina,“ rekao je tiho, „Jelisaveta je rodila dijete u mojoj ambulanti. Porodica joj je oduzela bebu, rekavši da je umrla. Ali to nije bila istina. Djevojčica je živa. Zvala se Ana.“
Pokazao je stare dokumente. Na njima su bila imena: majka — Jelisaveta, dijete — Ana.
Sudnica je zanijemila. Sve je postalo jasno.
Jelisaveta je, nakon mnogo godina, pronašla svoju izgubljenu kćerku. Nije imala snage da joj kaže istinu, ali ju je zaposlila da bude uz nju, da bar na kraju života osjeti blizinu djeteta koje nikada nije mogla zagrliti.
Testament nije bio hir. Bio je posljednji čin majčine ljubavi.
Sud je presudio u Aninu korist.
Te večeri, kada se vratila u vilu, Ana nije osjećala pobjedu. Samo tihu tugu. U Jelisavetinoj sobi pronašla je malu kutiju. U njoj su bile sitne, pletene cipelice i stara fotografija novorođenčeta. Na poleđini je pisalo:
„Moja Ana. Oprosti mi.“
