Roditelji malog Martina svake su ga godine tokom ljetnog raspusta vodili kod bake. Bilo je to njihovo malo porodično pravilo – putovanje zajedno, mahanje baki, zatim povratak kući. Ali jednog ljeta, Martin, već dovoljno odrastao, reče odlučno:
— “Sad sam već velik. Mogu sam do bake, zar ne?”
Roditelji su se pogledali, osjetili mješavinu ponosa i strepnje. Nakon kratkog razgovora, složili su se.
Na peronu, dok je voz lagano stizao, davali su mu posljednje savjete, uobičajene roditeljske rečenice ponavljane već bezbroj puta. Martin je u sebi uzdahnuo:
— “Znam, sve to već znam…”
Netom prije nego što je ušao u vagon, otac ga je zagrlio čvrsto, nagnuo se i šapnuo:
— “Ako se iznenada osjetiš loše ili uplašeno, ovo je za tebe.”
I neprimjetno mu stavio nešto u džep.
Martin je prvi put putovao sam. Kroz prozor je gledao pejzaže, slušao buku putnika, posmatrao prolaznike, osjećao kako mu srce brže kuca. Ljudi su ulazili, izlazili, neko ga je nešto pitao, neko ga je čudno pogledao… U stomaku se javio čudan osjećaj nelagode, pa i straha. Bio je sam. Prvi put stvarno sam.
U tom trenutku se sjetio očeve ruke i onog što mu je dao. Drhtavim prstima posegnuo je u džep. Otvorio je presavijeni papirić.
Na njemu je pisalo:
“Sine moj, ja sam tu – u posljednjem vagonu.”
I tada je sve bilo drugačije. Suze su se osušile. Strah se povukao. Srce se smirilo. Nije više bio sam.
Poruka ove priče je jednostavna, ali moćna:
Ponekad moramo pustiti djecu da krenu same – da rastu, da griješe, da se suoče sa svojim strahovima. Ali ono što im uvijek mora biti jasno jeste: mi smo tu. Možda ne u istom vagonu, možda ne odmah pored njih – ali tu, negdje blizu, spremni da pomognemo.
Baš kao što je Martin znao – u životu, najvažnije je znati da postoji neko u “posljednjem vagonu” ko nas čuva.
