U petak sam dobio poziv iz pošte da dođem, jer mi je neko poslao novac koji trebam preuzeti. Živim skromno i često sam, zajedno sa svojom porodicom, bio predmet ismijavanja. Isprva sam mislio da je greška, jer nemam nikoga ko bi mi slao novac, a iskreno sam posumnjao da je možda riječ o nekoj šali.
Ipak, odlučio sam otići. U sebi sam gajio malu nadu da je istina, jer zima se bliži, a nemam sredstava za drva. Na šalteru su mi rekli da imam pismo i 3000 dolara. Bio sam potpuno zatečen.
Kada sam otvorio pismo i pročitao prvu rečenicu, suze su mi krenule. Pisao mi je prijatelj iz osnovne škole, čovjek koji mi je bio poput brata. Nekada smo zajedno dijelili ono malo što smo imali – sendvič, sok, osmijeh. Prije deset godina otišao je u Ameriku “trbuhom za kruhom” i, izgleda, uspio.
Na kraju pisma stajalo je: “Brate, kada god ti bude trebalo, samo mi javi. Znam kroz šta prolaziš i znam kakav si čovjek kada imaš. Hvala Bogu, sada imam dovoljno – smatraj to kao da i ti imaš. Tvoj brat.”
Ni sada ne mogu vjerovati da me se sjetio nakon toliko godina i da pamti sve što sam mu nekada učinio. Čini se da i u ovim teškim vremenima vrijedi biti čovjek.
