Domovi za starije su mjesta gdje se dani često odvijaju mirno i jednolično. Televizor tiho bruji u pozadini, novine šuškaju pod prstima, a hodnicima se širi miris čaja i lijekova. Tako je bilo i tog dana – do trenutka kada se dogodilo nešto što je sve prisutne ostavilo bez riječi.
Medicinska sestra ušla je zadihana u zajedničku prostoriju i podigla glas:
— „Gospođo, imate posjet!“
Starica u invalidskim kolicima, naviknuta da je rijetko ko posjeti, podigla je obrve u čudu.
— „Tko? Ne očekujem nikoga… Pa ja i nemam posjetitelje.“
Sestra je samo slegnula ramenima.
— „Ne znam, ali rekli su da je hitno.“
Znatiželjna i pomalo zbunjena, žena je odvezena u sobu za posjete. Vrata su se otvorila – i svi su ostali bez daha.
U sredini prostorije, među stolicama i stolovima, stajao je veliki smeđi konj s raskošnom grivom. Nije se pomjerao, kao da zna da je tu s razlogom.
Osoblje, štićenici i posjetitelji nahrupili su u hodnik, promatrajući prizor u nevjerici. Neki su se križali, drugi su šaptali:
— „Je li ovo san? Kako je uopće moguće?“
Starica je podigla ruku koja se tresla od emocija i polako je položila na njegov vrat. U trenutku kad ga je zagrlila, suze su joj krenule niz lice. Konj se nije opirao – naprotiv, spustio je glavu i pustio da ga nježno miluje po njušci.
Atmosfera u sobi postala je toliko emotivna da nitko nije mogao suspregnuti suze. A onda je netko iz mase upitao:
— „Što se događa? Zašto je konj ovdje, u domu za starije?“
Žena je, brišući suze, prošaputala kroz osmijeh:
— „To nije samo konj. To je moj prijatelj… Moj život. Odrasla sam ga još dok je bio ždrijebe. Dvadeset godina nismo se razdvajali ni jedan jedini dan. A onda, kada sam oboljela i kada su me preselili ovdje, on je ostao kod susjeda. Oni su brinuli o njemu, ali… patio je. Prestao je jesti. Tugovao je za mnom.“
Tišina je zavladala sobom. Svi su slušali i osjećali kako im se srce steže. Neki su brisali suze rukavom, drugi su grlili jedno drugo, nemoćni da zaustave emocije.
Konj je, kao da razumije svaku riječ svoje gospodarice, povremeno lagano puhao kroz nozdrve i naslanjao glavu na njeno rame. Bio je to prizor kakav se rijetko vidi – ljubav i odanost koja traje cijeli život.
Nekoliko dana kasnije, starica je preminula. Ali smirena – jer joj je život dao priliku da se posljednji put oprosti s onim koga je voljela svim srcem.
A njen konj? Nakon posjeta, ponovo je počeo normalno jesti i ponašati se mirno. Kao da je znao da je njegova misija ispunjena – i da je njegova gospodarica konačno na mjestu gdje više nema boli.
