U današnjem članku donosimo vam potresnu priču o oproštaju, dječijoj nevinosti i tajnama koje se ponekad kriju iza tuge.
Sprovod je bio tih i dostojanstven, ispunjen tugom i teškom tišinom. U sredini prostorije stajao je lijes prekriven bijelom tkaninom, okružen rodbinom i prijateljima.
Uz lijes je stajala majka, držeći za ruku svoju malu kćer. Djevojčica je šutjela, a kovrčava kosa joj je padala preko lica. Od dana nesreće gotovo da nije progovorila, pa su svi mislili da jednostavno ne razumije šta se dogodilo.
Kada je došao trenutak oproštaja, majka se nježno nagnula i upitala:
— Želiš li se oprostiti od tate?
Djevojčica je kimnula. Podigli su je da može pogledati unutra. Gledala je mirno očevo lice, a zatim tiho prošaptala:
— Tata samo spava.
Tišina je bila ispunjena jecajima i tihim uzdasima. Svi su pomislili da je to izraz dječije nevinosti i nerazumijevanja smrti.
No tada je djevojčica zaplakala i pružila ruke prema lijesu:
— Tata, probudi se! Samo spavaš!
Majka ju je zagrlila pokušavajući je umiriti, ali djevojčica je tada šapatom izgovorila riječi koje su svima zaledile dah:
— Vidjela sam te sinoć kod kuće. Stajao si kraj vrata i gledao nas, ali nisi ništa rekao.
U dvorani je nastao muk. Ljudi su se pogledavali, zbunjeni i potreseni.
U tom trenutku, u zadnjem redu, u polumraku, stajao je muškarac kojeg niko ranije nije primijetio. Njegovo lice bilo je gotovo ista kopija pokojnikovog.
Bio je to brat blizanac preminulog, koji je godinama živio daleko i došao samo da se u tišini oprosti.
Za odrasle, to je objasnilo sve. No za djevojčicu, to je bio dokaz da njen tata i dalje bdije nad njima.
Tog dana, niko nije imao snage da joj kaže suprotno.
