Kako vrijeme prolazi, djetinjstvo se mijenja pred našim očima – ono što je nekada bilo naivno i jednostavno, sada dobija novu dubinu i značenje.
Sjećanja koja su nekad djelovala bezazleno, sada znamo tumačiti drugačije. Neka nas nasmiju, neka zabole, a neka nam zauvijek promijene pogled na ljude koje smo voljeli.
“Deda koji me nikada nije vidio”
Kao dijete, pratio sam dedu do njegove kuće, ne znajući da je bio slijep. Držao me za ruku, dodirivao mi lice i sipao sok od jabuke – sitnice koje su mi tad bile rutina. Godinama kasnije, saznao sam da me zapravo nikada nije mogao vidjeti. Taj dodir bio je njegov način da me “upamti”, da osjeti ono što oči nisu mogle. Umro je, a ja nikada nisam imao priliku da mu kažem koliko mi je značio ili da ga pitam kako je to sve podnosio. Nedostaje mi. Danas, kada zatvorim oči, pokušavam ga zamisliti kako me gleda srcem.
“Bakin tajni recept”
Kao mala, uvijek sam tvrdila da je bakin pire najbolji. Ona bi mi šapatom rekla da koristi poseban recept koji će mi jednog dana predati. Moja mama, s druge strane, trudila se, kuhala, gnječila – ali meni to nije bilo to. Tek godinama kasnije, saznala sam da je baka koristila instant pire iz kutije. Njena tajna? Bila je jednostavnost… i možda šaka više soli. Danas shvatam – nije bila stvar u receptu. Bila je stvar u trenutku, u njoj, u toploj kuhinji i starim rukama koje su me činile sigurnom.
“Nevidljiva olovka i nevidljivo razočaranje”
Imala sam nevidljivu olovku – nešto što je za mene tada bilo pravo blago. Posudila sam je prijateljici, vjerovala sam joj. Kada je rekla da ju je izgubila, nisam sumnjala. Ali godine kasnije, sjećanje se vratilo i srce mi je šapnulo istinu: nije je izgubila, uzela ju je. To nije bio kraj svijeta, ali jeste prvi put da sam osjetila kako izgleda izdaja u djetinjstvu. Ne zato što sam izgubila olovku – već zato što sam izgubila iluziju da svi čuvaju ono što im daš s povjerenjem.
