To je bila hrana za nekoliko mjeseci, nova odjeća, možda čak i mogućnost da Alejandro ide u školu kao i druga djeca u kvartu. To je bila razlika između preživljavanja i stvarnog života.
Ali tada, dok su joj prsti milovali novčanice kao da su od svile, dotakla je nešto drugo u zadnjem pretincu novčanika: dokumente, plastificiranu ličnu kartu, kreditne kartice, vozačku dozvolu — i na svim njima isto ime: Eduardo Salazar Mendoza.
Isto lice, stariji muškarac sa sijedom kosom, ozbiljnog izraza lica, naviknut na moć i poštovanje. Sofía je osjetila kao da joj je hladna ruka dotakla srce. Novčanik je imao vlasnika. Nije bio čudo koje je palo s neba. To je pripadalo nekome drugome, nekome ko ga je vjerojatno tražio, nekome ko je imao ime, prezime i adresu.
Na vozačkoj dozvoli jasno je stajalo: Urbanización Los Álamos, carrera 15, 23456, El Poblado — najbogatiji kvart Medellína, mjesto gdje žive milijunaši, gdje kuće imaju veće vrtove od cijelog naselja u kojem je ona živjela, gdje automobili koštaju više nego što bi njena porodica mogla zaraditi cijelog života.
Bio je to svijet koji je postojao paralelno s njenim, geografski blizu, ali udaljen kao Mjesec. Njene ruke su počele jače da drhte. Dio nje, onaj gladni, onaj koji je bio umoran od gledanja majke kako tiho plače misleći da je niko ne vidi, taj dio joj je govorio da zatvori novčanik, da potrči kući i da nikada ne spominje dokumente.
Ko bi to primijetio? Ko bi mogao pratiti izgubljeni novčanik u beskrajnom labirintu smeća u gradu?
Ali postojala je druga, tiša, upornija glas u njoj, koja joj je šaputala drugačije. To je bio glas odgoja koji je primila od Rose Elene, koja joj je, uprkos svim oskudicama, uvijek učila da postoje stvari koje novac ne može kupiti i granice koje se ne smiju preći. To je bio glas dostojanstva koje je njena majka nastojala sačuvati, čak i u najtežim okolnostima.
“Moja kćeri,” rekla je Rosa Elena jednom kada je Sofía donijela kući igračku pronađenu u smeću, koja je očito pripadala drugom djetetu iz naselja. “Siromaštvo nije izgovor da izgubiš poštenje. Možda nemamo novca, ali naša riječ i naši principi su jedino što nam zaista pripada. Ako ih izgubimo, onda zaista nemamo ništa.”
Te riječi su joj odzvanjale u glavi poput zvona crkve. Sofía je čvrsto zatvorila oči, pokušavajući utišati grmljavinu praznog stomaka i težinu potreba svoje porodice. Kada ih je ponovo otvorila, odluka je bila donesena. Neće biti lako. Vjerovatno najteža stvar koju je do sada uradila u svom kratkom životu.
Ali znala je šta mora učiniti. Polako se podigla, držeći novčanik uz grudi kao nešto sveto. Sunce je već bilo visoko na nebu, a vrućina gotovo nepodnošljiva, ali hladna odlučnost je zamijenila konfuziju u njenom srcu.
Krenula je prema majci, čvrsto koračajući, uprkos tome što joj se cijeli unutrašnji svijet ljuljao. “Mama,” rekla je glasom koji je za njenu 11-godišnju dob zvučao neobično zrelo.
Rosa Elena podiže pogled, sklanjajući pramen znojnog kose s čela. Kada je vidjela izraz lica svoje kćeri i predmet koji je držala uz grudi, odmah je naslutila da se dogodilo nešto izvanredno.
“Šta imaš tamo, ljubavi?” upitala je Rosa Elena, puštajući staklo koje je razvrstavala. U Sofíjinim očima bilo je nešto što ranije nije vidjela, mješavina odlučnosti i bola koja joj je prošla trnce unatoč nesnosnoj vrućini.
Sofía je pružila novčanik prema majci, ruke joj još uvijek blago drhtale.
“Našla sam ovo u smeću, mama. Puno je novca, stvarno puno, ali ima dokumente… ima vlasnika.”
Rosa Elena je uzela novčanik, ruke su joj počele drhtati čim je osjetila njegovu težinu. Polako ga je otvorila, a oči su joj se proširile kao dva puna mjeseca kad je vidjela sadržaj.
Trenutak je trajao vječnost. Majka i kćer su se tiho gledale, oboje savršeno razumijevajući težinu onoga što drže u rukama i nemoguću odluku koju moraju donijeti.
Mali Alejandro, nesvjestan napetosti trenutka, dotrčao je sa svojim improvizovanim kolicašima, a smijeh mu je još uvijek sijao u nevinoj dječjoj radosti.
“Šta imate tamo?” upitao je sa svojom prirodnom dječjom radoznalošću. “Je li to nešto dobro? Je li hrana?”
Rosa Elena je brzo zatvorila novčanik, ali ne prije nego što ju je stvarnost situacije udarila kao udarac u stomak. Njen sin je bio gladan. Već dva dana su jeli gotovo samo rižu sa soli, jer je to bilo sve što su mogli nabaviti.
