Te večeri padala je hladna jesenska kiša. Muškarac se vraćao kući kad je, uz rub ceste, začuo tihi cvilež. Pod svjetlom ulične lampe, u mokroj travi, ležala je njemačka ovčarka — mršava, blatnjava, s krznom zalijepljenim uz tijelo i pogledom punim straha.
Sagnuo se pokraj nje i tiho pružio ruku. Pas se tresao, ali nije pokušao pobjeći. Samo je tiho jecao, kao da moli za pomoć.
„Izdrži, djevojko… odvest ću te veterinaru,“ šapnuo je.
U klinici, dok su veterinari žurno pregledavali ranjenu životinju, jedan od njih se zabrinuto namrštio.
„Nije samo ranjena… trudna je.“
Muškarac je zastao, zbunjen.
„Trudna?“
„Da. I to pred porodom. Ako se ne okoti uskoro, neće preživjeti.“
Ostao je cijelu noć u čekaonici, promatrajući kroz staklo kako tim veterinarskih tehničara pokušava spasiti i nju i njezine mladunce. Kiša je ponovno počela padati, a on je samo sjedio, umoran, s rukama stegnutim oko šalice hladne kafe.
U zoru se začuo tihi cvilj. Veterinari su odahnuli — porod je prošao. No samo trenutak kasnije svi su se ukočili.
„Pogledaj… to nisu obični štenci,“ tiho je rekao jedan od njih.
Štenci su bili neobični. Preveliki za novorođenčad, s oštrijim njuškama i jantarnim očima koje su svjetlucale i u polumraku. Njihovo prvo „cviljenje“ više je zvučalo kao kratko, promuklo zavijanje.
„Ovo nisu čistokrvni psi,“ rekao je veterinar zamišljeno. „Otac je vjerovatno… vuk.“
Muškarac je pogledao ranjenu kuju, koja je sada nježno lizala svoje mlade.
„Vuk?“ ponovio je.
„Da. Po tragovima ugriza na njenom tijelu, živjela je u šumi. Dogodi se ponekad — divlji vuk i pas. Hibridi. Poludivlji, ali izuzetno inteligentni.“
Pas je uzdahnuo i prislonio glavu uz jedno od mladunčadi, tiho ga štiteći.
Muškarac se nasmiješio, umorno ali toplo.
„Bez obzira na to — i dalje su njena djeca.“
Tjedan dana kasnije, vratio se po nju. Bila je jača, a pogled joj je ponovno imao onaj mir koji je imao pas koji zna da više nije sam. Štenci su ostali u centru, pod nadzorom stručnjaka.
„Ovi mali su posebni,“ rekao je jedan od veterinara. „Pametni su, snažni i odani, ali u njima živi divljina. Mora se pažljivo s njima.“
Muškarac je pogledao prema šumi iza klinike, a zatim prema kuji koja je sada hodala uz njega.
„Neka zadrže taj dio,“ rekao je tiho. „Svijet treba bar malo divljine koja se ne da ukrotiti.“
