Na hodnicima reanimacije bolnice u Naqyköröşu, u ranim jutarnjim satima, već se osjećao oštar miris dezinfekcijskih sredstava. Mlada medicinska sestra Katalin već se tjednima prilagođavala svom novom poslu – sama, kao samohrana majka, bez izbora, ali i sa snažnim osjećajem dužnosti.
Ovdje, u komorama punim nepomičnih tijela, govorilo se vrlo malo. Nije bilo šaptanja, samo stalan ritam monitorâ, blago zujanje aparata i gotovo opipljiva tišina koja je prožimala prostoriju.
Međutim, jedan pacijent posebno je privukao njezinu pažnju. Bio je to dr. Veres Viktor, milijunaš i poznati izvršni direktor tehnološke tvrtke, koji je prije nekoliko mjeseci pao u komu nakon misteriozne automobilske nesreće na M5 magistrali. Novinski naslovi govorili su o „tragičnoj slučajnosti“, ali šuškalo se o intrigi, konkurenciji i zamkama koje su mu ljudi pokušali postaviti.
Katalinov posao bio je jednostavan, barem na papiru: provjeravati vitalne znakove, davati lijekove, pratiti monitore i… mijenjati pelene. Većina kolega radila je mehanički, ali ona nije mogla biti ravnodušna prema životu koji leži nepomično pred njom. Osjećala je njegovu ranjivost, ljepotu i snagu koju je nekoć imao, čak i u komi. Ponekad mu je nježno masirala ruke, brišući lice ili šaptala riječi utjehe.
Sve se promijenilo jednog tmurnog, običnog jutra. Dok je pripremala Viktorov kreveta za promjenu pelene, primijetila je neobičnu buktinicu ispod jastuka. Savila se da je podigne – i tamo je bilo papirnato pismo s njegovim rukopisom.
„Katalin, neka te ovo nađe. Ako ovo čitaš, još sam živ. Ali ako saznaju da se sjećam…“
Ruke su joj se odmah naježile, srce ubrzano kucalo. Tko su „oni“? Liječnici? Sestra? Ili netko iz Viktorovog poslovnog okruženja?
Kasnije te večeri, zaključala se u kupaonicu i pročitala cijelu poruku. Viktor je upozorio:
„Vođenje moje tvrtke privremeno je preuzela moja sestra, Veres Nóra. Smiješi se, ljubazna je, ali pokušala me ubiti.“
Katalin je shvatila da je elegantna i hladna žena koju je nekoliko dana ranije vidjela u bolnici zapravo bila prijetnja.
Sljedećeg jutra, glavni liječnik je pozvao Katalin u ured. Nóra Veres bila je tamo, smiješeći se hladnim osmijehom. Zrak je postao napet, gotovo električan.
„Ako imaš dokaz, već bi bila u policiji“, hladno je rekla. „Pismo? Možda je izgubljeno.“
Katalin je posegnula u džep… pismo je nestalo. Sve se činilo izgubljeno, a pritisak nadređenih i moći bio je ogroman. Morala je šutjeti ili izgubiti posao, a Viktor je bio nemoćan.
Ali Katalin nije odustajala. Šest mjeseci kasnije, Viktor se probudio iz kome. Vijesti su preplavile medije:
„Milijarder i izvršni direktor tehnološke tvrtke vraća se iz kome – njegova sestra pokušala ga je eliminirati radi bogatstva.“
Na ekranu je bio Viktor, držeći svog sina za ruku, smiješeći se. A Katalin, sada glavna sestra u drugoj bolnici, samo je tiho gledala. Njezina briga, hrabrost i upornost ne samo da su spasile život, već su donijele pravdu.
I u toj tišini, ona je shvatila: ponekad jedna osoba može promijeniti sve.
