Svako jutro, dječak je dolazio u malu kafeteriju i naručivao samo čašu vode. Nije pričao o sebi, o svojoj prošlosti ili razlogu zašto je dolazio sam.
Zaposlena žena u kafeteriji ubrzo je primijetila njegovu tišinu i odlučila mu diskretno pomagati. Počela mu je tajno donositi doručak, pazeći da niko ne primijeti.
Jednog dana, dječak nije došao. Umjesto njega, pred kafeterijom su se pojavila četiri crna automobila, a vojnici su donijeli pismo.
U pismu je stajalo da mu je otac, poginuli vojnik, zahvalio na pažnji i brizi koju je žena pružala njegovom sinu. Taj mali gest donio je dječaku osjećaj topline i sigurnosti, nešto što mu je nedostajalo.
Nekoliko sedmica kasnije, žena je primila još jedno pismo. Dječak je sada imao novu porodicu – prijatelj njegovog oca ga je usvojio i pružio mu dom.
Iako su prošle godine, dječak se često sjećao žene koja ga je svako jutro hranila i brinula o njemu. Taj mali čin dobrote zauvijek je promijenio njegov život.
