U malom prigradskom naselju, gdje svi znaju jedni druge, neugodni mirisi nisu rijetkost. Ljeti su mirisi pržene ribe, gorućeg lišća ili kanalizacije uobičajeni. No gospođa Hudson, susjeda Emme Hudson, bila je posebno osjetljiva na mirise.
Jednog jutra, bez uobičajenog pozdrava, nazvala je Emmu i upozorila je: „Emma, tvoj podrum smrdi, osjećam taj neugodni miris kroz ogradu!“
Emma, još pospana, znala je da je stara kuća naslijeđena od roditelja i da podrum rijetko koristi – bio je hladan, mračan i vlažan, pun starih kutija i staklenki. Pretpostavila je da je možda problem u kanalizaciji i odlučila je provjeriti.
No, kako je miris postajao intenzivniji i neobičan, nešto što nije ličilo na uobičajeni truli smrad, Emma je odlučila sići u podrum. Tamo je otkrila pukotinu na zidu iz koje je dopirao hladan zrak. Pozvala je susjeda Karla, starijeg inženjera, za pomoć.
Zajedno su uklonili stare ploče i slojeve cementa te pronašli mala zazidana vrata – nekadašnji prolaz. Kada su ga otvorili, pronašli su uski tunel koji je vodio do skrivene prostorije.
U sobi su naišli na staru, prašnjavu škrinju s zahrđalom bravom. Nakon otvaranja, otkrili su novine iz 1914. godine, tkanine, male predmete, uključujući i porculansku lutku s medaljonom na kojem je bilo ugravirano “E.A.H.”
U pismu pronađenom uz lutku medicinska sestra Eleanor Hartman moli pronalazača da ne sudi, objašnjavajući da je škrinja skriveno mjesto koje čuva uspomenu na dijete iz sirotišta koje je izgorjelo 1915. godine.
Nakon što su obaviješteni policija i arheolozi, utvrdili su da su pronađeni ostaci djeteta koje je bilo pokopano prije više od sto godina, a koje je sestra pokušala zaštititi.
Emma je tjedan dana kasnije upalila svijeću u podrumu i ostavila lutku na mjestu pronalaska. Miris je nestao, no navečer je često čula tihi dječji šapat iz podruma.
Ova neobična priča podsjeća nas da ponekad zaboravljena mjesta kriju tajne koje čekaju da budu otkrivene.
