„Sofija, vjeruješ li mi?“ — upitao je Rodrigo, spuštajući glas.
Djevojčica ga je dugo gledala, kao da u njegovim očima traži odgovor koji nije znao da ponudi riječima. Možda je to bio odraz njenog vlastitog bola, ali nešto joj je govorilo da je ovaj čovjek drugačiji.
„Vjerujem“, šapnula je tiho.
Rodrigo je polako pružio ruku. „Onda pođi sa mnom. Naći ćemo ti topli obrok, toplo kupanje i čistu odjeću. A poslije toga… pobrinuću se da više nikada ne budeš u opasnosti.“
Sofija se okrenula prema kokoškama koje su joj bile jedina porodica tih strašnih dana. Prišla je jednoj bijeloj i lagano je pomilovala po perju. „Hvala što si me čuvala“, šapnula je. Zatim je uhvatila Rodrigovu ruku.
Kada su izašli iz kokošinjca, sunce joj je zaslijepilo oči. Rodrigo je tada shvatio koliko je zapravo mala i krhka, skrivena ispod poderane odjeće. U tom trenutku donio je odluku koja će promijeniti njihove živote.
„Sofija, znaš li koji je danas dan?“ — upitao je dok su išli prema automobilu.
„Ne“, odgovorila je zbunjeno.
„Danas je prvi dan tvog novog života. Života u kojem više nikada nećeš biti gladna, uplašena ili sama.“
Djevojčica ga je pogledala krupnim, umornim očima. Po prvi put nakon mnogo dana, na njenom licu pojavila se sjenka osmijeha.
Kada su stigli do crnog BMW-a, Rodrigo je otvorio vrata i pomogao joj da uđe. Kontrast je bio gotovo nestvaran — luksuzna unutrašnjost automobila naspram njene poderane odjeće, hladan zrak iz klime protiv kože navikle na prašinu i sunce, miris novog automobila protiv mirisa zemlje i kokošinjca.
Dok su vozili prema gradu, Rodrigo je nazvao svoju asistenticu.
„Carolina, otkaži sve moje sastanke za danas. Imam hitan slučaj.“
„Je li sve u redu, gospodine Vázquez?“
Pogledao je u retrovizor — Sofija je spavala na zadnjem sjedištu, čvrsto stežući njegov sako kao da drži najdragocjenije blago na svijetu.
„Sve će biti u redu“, rekao je tiho. I prvi put nakon mnogo godina, te riječi su mu imale smisla.
Crni BMW se izgubio u prometu Bogote, noseći dvoje ljudi čiji su se životi upravo isprepleli na način koji niko nije mogao predvidjeti. Rodrigo tada nije znao da nije pronašao samo djevojčicu kojoj je bila potrebna pomoć — pronašao je i smisao koji je godinama tražio, a nije znao da ga traži.
U napuštenom kokošinjcu, kokoške su nastavile da kljucaju zemlju, nesvjesne da su svjedočile trenutku koji će od jednog praznog, uspješnog čovjeka napraviti oca — a od izgubljene djevojčice svjetlo koje će mu pokazati put ka iskupljenju.
Te noći, dok je Sofija prvi put poslije mnogo dana spavala u pravom krevetu, sita i čista, Rodrigo je stajao kraj prozora svog penthausa. Donio je najvažniju odluku u životu — vođen instinktom da zaštiti slabijeg, ne razmišljajući ni o čemu drugom.
Negdje u gradu, njen nasilni očuh nije imao pojma da djevojčica koju je zlostavljao više nikada neće biti sama.
Sutradan u šest ujutro Rodrigo je već bio u svojoj kancelariji na tridesetom spratu najekskluzivnije zgrade u Bogoti. Ovoga puta, međutim, nije mislio o poslu. Sala za sastanke pretvorena je u centar za spas jedne djevojčice — prije nego što bi je sistem vratio u pakao iz kojeg je pobjegla.
Njegov pravni tim, naviknut na milionske ugovore i međunarodne sporove, sada je proučavao zakone o usvajanju i zaštiti djece. Carolina je cijelu noć kontaktirala socijalne radnike i sudije.
„Gospodine Vázquez, imamo problem“, rekao je glavni advokat, dr. Ramírez, spuštajući fasciklu punu dokumenata. „Zakon je jasan. Dijete pronađeno bez staratelja mora se odmah prijaviti vlastima. To što ste je odveli bez prijave može se tumačiti kao otmica.“
Rodrigo je problijedio. „Hoćete da kažete da mogu završiti u zatvoru jer sam spasio dijete?“
„Kažem da moramo djelovati pametno i brzo. Svaki sat bez prijave pogoršava situaciju.“
U tom trenutku Carolina je utrčala u salu.
„Gospodine Rodrigo, u prijemnom je socijalna radnica. Kaže da je dobila anonimnu prijavu o nestaloj djevojčici… i da zna da je kod vas.“
Rodrigovo srce je preskočilo otkucaj. Sudbina koju je pokušao promijeniti upravo je pokucala na njegova vrata.
