Smijeh je ispunjavao dnevni boravak. Poslovni čovjek, držeći čašu viskija, glasno se hvalio pred prijateljima svojim uspjesima, dok je njegova supruga stajala po strani, s osmijehom koji je samo prikrivao bol.
Satima je posluživala pića, slušala iste priče i iste šale, sve dok on, već pod utjecajem alkohola, nije podigao čašu i uzviknuo:
— Pogledajte moju ženu!
Gosti su prasnuli u smijeh, a njoj su obrazi planuli od srama. Znala je da iza tog “šaljivog” tona stoje godine poniženja, nepoštovanja i lažnog sjaja.
Još nekoliko podrugljivih komentara — i u njoj se nešto slomilo.
Tiho je prišla mužu, uzela mu čašu iz ruke i mirnim glasom rekla:
— Želiš da se smijemo? Dobro. Ali ovaj put ćemo se smijati istini.
Prostorija je utihnula. Pogledi su se usmjerili prema njoj.
— Hoćeš da im kažem tko zapravo plaća tvoje poslovne večere i putovanja? — pitala je, ne podižući ton.
Muž je problijedio.
— Ili da im otkrijem kako tvoj „uspješni biznis“ opstaje zahvaljujući novcu tvoje tete? Kako si me molio da ti prebacim novac s moje štednje da pokriješ dugove?
Prijatelji su spustili pogled. Tišina je postala teža od olova.
— Draga… — pokušao je reći, ali riječi su mu se gubile.
— Zašto ne, Marko? — prekinula ga je. — Nisi se sramio ponižavati mene pred svima. Zašto bih se ja sada sramila istine?
Stavila je čašu na stol, uspravila se i pogledala ga ravno u oči.
— Zapamti, Marko — žena može šutjeti godinama. Ali kad odluči progovoriti, to je kraj za onoga tko je mislio da je može držati u tišini.
Okrenula se i tiho otišla, ostavljajući za sobom muk i čovjeka koji je tek tada shvatio da je izgubio sve — ne samo ženu, nego i poštovanje koje novac nikada ne može kupiti.