Groblje mi je bilo više od zaklona — postalo je moj dom. Ne zato što sam imao krov nad glavom — jedino utočište bila je hladna kripta u najhladnijim noćima — već jer je tamo vladao red i tišina koju ulice nikada nisu poznavale. Trgovine, gužva i žurba nisu postojale među kamenom, travom i uklesanim imenima. Tamo, pred jednim kamenom, osjećao sam se nekome sinom.
Nazivao sam je Antonina Sergejevna — ime uklesano na ploči (1965–2010). Nije bilo slike, nije bilo ukrasa, samo datum i slova. Ali taj kamen imao je toplinu za moje srce. Svakog jutra čistio bih travu, zalio kamen rosom, i tamo joj govorih — o vjetru, o Saniču koji bi mi donio supu, o gavranima. Ponekad bih izgovorio ono što mi je falilo, samo da netko — makar kamen — sluša.
Sanič, čuvar groblja, bio je siv, grubog lica, ali s toplinom u pogledu. Dav’o bi mi poslove — popravljanje ograde, čišćenje spomenika, bojenje — a zauzvrat, poneku supu, cigaretu, hljeb. Da nije bilo njega, moj život među stupovima i pločama bio bi samo beskonačno čekanje.
Jednog jutra, dok sam četkom čistio mahovinu s ivice spomen-ploče, začuh auto kako se lagano zaustavlja na šljunčanom putu. Iz auta izađe žena otmjenog izgleda: kašmirski kaput, kosa uredno svezana, ruke pune bijelih ljiljana. Koračala je prema ploči.
Srce mi poskoči. Bio sam skriven, nevidljiv. Ali ona kleknu pred ploču i započe pričati, glasom koji je jedva drhtao. Položi ljiljane pokraj mojih cvjetova i zaplače.
Izmaglio sam. Priđoh:
„Izvinite… jeste li došla zbog nje?“
Pogleda me iznenađeno — gledala kroz moju jaknu, kroz moje prljave ruke — i kažnjavajuće prepozna mene u njenom pogledu.
„Da,“ prošapta. „Ja je poznajem.“
Slomila se. Pala je. Sanič skoči, odnese je u kolibu groblja. Ondje, uz miris čaja, stare novine i dim, oživjela je. Žena drhtavo ispusti:
„Koliko dugo… koliko dugo sam te tražila?“
Zvala se Natalija. Pričala je svoju priču: o ljubavi s Igorom, o maćehi snažnome autoritetu, o slučaju koji ju je osudio na odsustvo od djeteta. Kad je rodila, rečeno joj je da je dijete umrlo. Ali, kako je saznala kasnije, sin nije umro — zamijenjen je za mrtvorođeno. Antonina, žena s ploče, nadimak koji sam zvao „majka“, bila je kriva za tu zamjenu.
Natalija je godinama tražila tragove. Igor, već star i bolestan, angažovao je detektive. Njihov trag doveo je do mene. Do groblja. Do kamena.
U mobilnim zadnjim danima, Igor se žalio da želi vidjeti svog sina — dijete kojeg je mislio izgubiti. Natalija me dovede kod njega u hospicij. U sobi ispunjenoj lekovima i tihišću, sjedeć’ uz bolesnika, osjetih da je sve oko mene nestalo — ostao je samo doticaj hladne ruke i tih pogled u oči.
Kad je Igor preminuo, bio sam pored njega, držeći mu ruku. U tom trenutku razumjeh da je oprost ne trebao riječi — dodir je bio dovoljan. I da moj život, do tada oblikovan tajnama i lažima, može početi ispočetka.
Natalija i ja smo stajali zagrljeni na hodniku groblja. Taj kamen, moj stari dom, postao je mjesto susreta — ne samo s majkom, nego i sa samim sobom.
Danas, groblje nije samo mjesto sjećanja. Postalo je simbol — svjedok moje traume, ali i moje slobode. A ja, čovjek koji je odrastao među nišama, konačno sam imao ime, majku i razlog da dalje živim.
