Zovem se Sarah i ovo je moja priča koju nisam željela ispričati, ali osjećam da moram – zbog sebe i svoje kćerke Emme. Malena djevojčica koja me naučila šta je prava ljubav, a njene suze postale su snaga moje borbe.
Sve je počelo prije četiri godine, u dječjem domu gdje sam prvi put ugledala Emmu. Bila je mala, uplašena djevojčica sa tužnim smeđim očima, a socijalna radnica mi je objasnila da pati od selektivnog mutizma uslijed dugogodišnjeg zanemarivanja. Odmah sam znala da je ona moja sudbina – možda ne biološki, ali srcem.
Proces usvajanja trajao je osam mjeseci. Posjete, razgovori s psiholozima i brojne provjere bile su dio teških priprema. Svakog utorka sam joj čitala priče, i polako, iz straha i tišine, Emma mi je šapnula „mama“. Tog trenutka znala sam – ona je moja kćerka.
Međutim, moja porodica nije prihvatila Emmu. Mama je izražavala sumnje zbog njenog “porijekla”, otac je komentarisao zašto nisam imala „pravo“ dijete, a sestra Jessica stalno je pravila bolne usporedbe. Iako sam osjećala ljubav prema Emmi, porodični odnosi postajali su sve teži.
Situacija se pogoršala kada je Jessica objavila da će njena beba nositi isto ime – Emma Grace – naglašavajući kako će ona biti „prava“ Emma. Uprkos tome, nisam odustajala.
Kada sam zbog teške upale slijepog crijeva završila u bolnici, zamolila sam roditelje da paze na Emmu. No, nekoliko dana kasnije, moja porodica je Emmu vratila u sistem, bez mog znanja i pristanka, tvrdeći da nisam sposobna.
Saznala sam za zlostavljanje Emme u kući roditelja: sestra ju je verbalno i emotivno maltretirala, a roditelji su to tolerisali. U pomoć sam pozvala advokata koji je odmah podnio zahtjev za vraćanje Emme meni i tužio članove porodice zbog zlostavljanja.
Nakon pravne borbe, Emma mi je vraćena. Sud je osudio moju porodicu na kazne zbog njihove okrutnosti i zloupotrebe povjerenja.
Danas, držeći Emmu za ruku, znam da porodica nije samo krv – porodica je ljubav, zaštita i nepokolebljiva borba za one koje volimo.
