Stari kamionet se zaustavio u oblaku prašine ispred oronule seoske kuće. Marta (24) stajala je ukočena, držeći svoj jedini, pohabani kofer. Reči njenog oca odzvanjale su joj u glavi:
“Marta, ovaj dogovor će riješiti naše dugove. Ti si sada njegova briga. Gledaj da nas ne obrukaš.”
Za njene roditelje, Marta nikada nije bila voljena kćerka. Njena krupnija građa bila je izvor stalnih kritika i sramote. Sada, kad su zapali u dugove, postala je moneta za potkusurivanje. Nisu je udavali – prodavali su je.
Iz kuće su izašla dva muškarca: jedan stariji, sijede brade i toplog osmijeha, i jedan mlađi, snažnih ramena i dobrih očiju – Tomo.
“Gospođice Marta, dobrodošli,” rekao je Tomo tiho. “Ovo je moj otac, Savo.” Njihov pogled nije bio osuđujući, niti sažaljiv. Bio je topao. Marta je ostala zbunjena.
Njen otac je bez reči sjeo u kamionet i odjurio, ostavljajući je samu u prašini.
“Uđite, sigurno ste umorni i gladni,” rekao je Tomo. Iako je očekivala hladan prijem, kuća ju je iznenadila – prostrana, besprekorno čista i nevjerovatno ugodna. Ključ sobe, privatnost i sigurnost – pojmovi koje nikad nije povezivala sa svojim životom – bili su sada stvarnost.
Te večeri, za stolom punim domaće hrane, Marta je po prvi put u životu osjetila da je neko sluša. Tomo i Savo su je pitali o snovima i knjigama koje voli. Njene oči su se napunile suzama – osjetila je toplinu i poštovanje.
Sedmice su prolazile. Marta je polako otkrivala istinu: Tomo nije siromah. Posjedovao je hiljade hektara zemlje, stotine grla stoke i bogate ugovore. Kada ga je pitala zašto je pustio njenog oca da misli da je siromah, duboko je uzdahnuo:
“Tražio sam partnera, prijatelja… ženu, a ne dogovor iz koristi.”
Kako je jesen prelazila u zimu, Marta je postajala samouvjerenija, preuzimala odgovornost za kućne poslove i finansije, a Tomo je sve više cijenio njenu pamet i srce.
Jedne večeri, dok su sjedili pored kamina, Tomo je spustio knjigu i rekao:
“Marta, mislio sam da je ovo partnerstvo iz koristi, ali… zavolio sam te. Želim da budemo zajedno.”
Njeno srce je zalupalo. “Tomo, i ja tebe volim,” prošaputala je. “Dao si mi ono što nikad nisam imala: mjesto gdje me cijene zbog onoga što jesam.”
Nekoliko mjeseci kasnije, njeni roditelji su došli da vide kuću i Tomin uspjeh. S pohlepnim osmijehom i lažnom toplinom, pokušali su da se približe Marti. Ona ih je hladno pogledala:
“Niste znali ništa. Mislili ste da ste me poslali u bijedu. Sada za vas ovdje nema ničega. Vratite se putem kojim ste došli.”
Vidjela je na njihovim licima šok, bijes i muku – muku zbog sreće koju nisu mogli ni dotaknuti.
Sljedećeg proljeća, Marta i Tomo su proslavili drugo vjenčanje – ovaj put iz ljubavi, okruženi prijateljima i toplinom doma. Marta je konačno pronašla svoj dom, ne u bogatstvu, već u srcu čovjeka koji je prepoznao njenu pravu vrijednost.
