„Ne možeš sprati trulež iz svoje krvi“, prosiktala je moja svekrva Katarina, glasom otrovnim poput zmijskog šištanja koje se razlilo parom ispunjenim kupatilom. Upravo sam izašla iz tuša. Trenutak kasnije, moj suprug Kenneth — s kojim sam bila u braku petnaest godina — pocijepao je naš svadbeni album i izbacio me napolje, bosu, umotanu samo u peškir, u hladno jutro.
Stajali su na prozoru trećeg sprata i posmatrali me kako drhtim na asfaltu. Javna predstava poniženja. Nisu znali da je crni automobil koji je upravo ušao u dvorište pripadao mom bratu Damijanu — vlasniku firme u kojoj je Kenneth radio. Kada me je ugledao, Damijan je izašao iz auta s licem tvrdim kao kamen. Ono što je uradio sljedeće nije bilo samo osveta. Bila je to — pravda.
Ali da biste razumjeli tu noćnu moru, moramo se vratiti sat unazad, u jutro koje je počelo kao svako drugo.
Sjena Katarine
Sunčev zrak probio se kroz zavjese. Kenneth je već bio budan, sjedio je na ivici kreveta, ukočen, okrenut prema prozoru. Otišla sam u kuhinju da skuham kafu. Petnaest godina braka pretvorilo je naš život u rutinu: ja sam vodila najveći sportsko-rekreativni centar u gradu, a on je bio menadžer u građevinskoj firmi mog brata. Katarina, njegova majka, ponosila se time više nego on sam.
Kuhinja — sa slikom suncokreta i šarenim šoljicama — bila je moje utočište. Ali kad je Kenneth ušao, mir se raspršio. Lice mu je bilo sivo, pogled dalek.
— Desilo se nešto na poslu? — pitala sam, stavljajući mu šolju.
— Sve je u redu — rekao je ravnodušno.
U tom trenutku zazvonilo je zvono. Dug, prodoran ton. Mogla je to biti samo ona — Katarina. Kenneth je trzao ramenima, u očima mu se na trenutak vidio strah, prije nego što je ponovo navukao masku hladnoće.
Otvorila sam vrata. Ušla je s kutijom kolača i pogledom punim prezira.
— Pretpostavljam da opet jedete onu industrijsku hranu — rekla je umjesto pozdrava.
U kuhinji joj se glas pretvorio u lažnu nježnost.
— Kenny, blijed si. Ona te ne hrani kako treba? — upitala ga je slatko.
Kenneth je ćutao. U vazduhu se osjećao naboj. To nije bilo uobičajeno jutarnje podbadanje — iza svega je tinjalo nešto mračnije.
— Idem pod tuš — rekla sam, tražeći izlaz.
Poniženje
Kad sam izašla iz kupatila, Katarina je stajala na vratima. U očima joj je gorjela mržnja.
— Šta hoćeš? — prošaputala sam.
Približila se, usne su joj se izvile u zloban osmijeh.
— Ne možeš oprati trulež iz svog roda.
Prije nego što sam uspjela odgovoriti, Kenneth je uletio. Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa. Počeo je da kida naše svadbene slike — staklo je pucalo, papir se drobio. Naš život se pretvarao u prah.
— Kenny, molim te, prestani! — jecala sam.
Nije rekao ni riječ. Zgrabio me za ruku, odvukao do vrata i izbacio napolje. Katarina je gledala, zadovoljna. Vrata su se zalupila, pa zaključala.
Pogledala sam prema prozoru. Njih dvoje su stajali, promatrali me kao poraženog neprijatelja. Sramota me pekla kao plamen.
Damijanovo vraćanje dugova
Tada se u dvorištu zaustavio poznati crni automobil. Damijan.
Njegovo lice nije odavalo emocije. Pogledao je mene, razbacane fotografije i sjenke na prozoru. Bez riječi je ušao u zgradu.
Tišina. Minuta. Dvije. Vječnost.
Zatim je izašao. Skinuo je sako i prebacio mi ga preko ramena. Poveo me do auta. Tek kad je sjeo za volan, rekao je mirno:
— U ovom trenutku — on je otpušten.
Suze su mi potekle niz lice.
— I to nije sve — dodao je. — Projekat u koji je uložio sve je ugašen. Ostaće bez ičega.
Lažno pismo
Kod brata, stid se pretvorio u gnjev. Morala sam razumjeti. Vratila sam se da tražim objašnjenje. Kenneth je djelovao slomljeno. U ruci je držao požutjelo pismo. Navodno od moje majke, Antonije — priznanje o aferi s njegovim ocem. Riječi poput „pokvarena krv“ i „sramotan rod“ bile su ispisane tuđim rukopisom.
Ali to nije bio stil moje majke. Papir je bio vještački „postaran“, a u uglu je bilo ucrtano sunce iznad slova „S“ — logo „Sunrise Wellness Centra“, gdje je Katarina volontirala.
Pismo je bilo falsifikat.
Crna knjiga
U tom centru pronašla sam pomoć — umornu čistačicu koju je Katarina godinama ponižavala. Dala mi je ključ od skladišta. Tamo sam pronašla malu crnu svesku. Ne dnevnik — knjigu dugova. Imena, datumi, kamate. Dokazi o lihvarenju, ucjenama, podmićivanju. Katarina je vodila mrežu korupcije i iznude.
Sve sam fotografisala.
Razotkrivanje
Na njenoj proslavi jubileja, pred gradonačelnikom i cijelim gradom, Katarina je zaigrala svoju posljednju predstavu.
— Ova žena s pokvarenom krvlju došla je da uništi sve što sam izgradila! — vikala je, pokazujući na mene.
Tada su se svjetla ugasila. Na ekranu iza nje pojavile su se slike crne knjige — imena, računi, sumnjive transakcije. Šok. Galama.
Potom — fotografija ukradenog naslijeđa: srebrni čajnik pekara Paula Hawkinsa. Sam je uzviknuo iz mase.
A onda — stara slika: mlada Katarina u zagrljaju mog oca. Opsesija, osveta, tajna stara četrdeset godina.
Posljednji udar došao je od Anthonyja, Kennethovog brata. Pokazao je nacrte falsifikovanog pisma.
— Moja majka ovo nije pisala. Ona je to planirala četrdeset godina — rekao je.
Zalupila su se vrata istine. Publika je zanijemila. Carstvo laži se srušilo.
Ja sam se okrenula i otišla.
Slobodna.
