Radila sam kao čistačica u velikoj kući izvan grada — nije bila razmetljiva, ali sve u njoj disalo je bogatstvom. Svaki komad namještaja imao je svoje mjesto, svaka slika izgledala je pažljivo odabrana, a i sama tišina bila je nekako profinjena. Čak je i prašina, ako bi se pojavila, djelovala kao da pada po rasporedu.
Ali jedna stvar mi nije davala mira.
Svake večeri, gotovo u isto vrijeme, vlasnik bi se spuštao u podrum. Bez riječi, s napetim izrazom lica, kao da ga nešto nevidljivo vuče. Tačno nakon jednog sata vraćao bi se gore — miran, ali blijed, kao da je ostavio dio sebe dolje. Nikome nije dopuštao da siđe tamo.
Trudila sam se ne razmišljati o tome, ali znatiželja je bila jača od mene.
Što bi moglo biti dolje? Zašto uvijek u isto vrijeme?
Jedne večeri, kad su svi otišli, odlučila sam sići.
Ruke su mi drhtale dok sam tražila ključ — malen, izlizane površine, kao da ga je često koristio. Vrata su škripnula, a iznutra me zapahnuo miris vlage i metala.
Polako sam se spustila niz stepenice. Na prvi pogled, ništa posebno: nekoliko polica, alati, stare kutije.
Ali onda sam primijetila tragove na podu — kao da je netko vukao nešto teško. Pratila sam ih pogledom i zastala.
Žarulja pod stropom treperila je, bacajući sjene koje su igrale po zidovima. Nije bilo ničeg strašnog, ni krvi, ni tajnih vrata. Samo prašina i tišina.
Već sam se htjela vratiti, kad sam u kutu, ispod sivog platna, primijetila čudnu izbočinu.
Povukla sam tkaninu — i zastala.
Preda mnom je bio dječji željeznički set. Male tračnice, sjajni vlak, minijaturne kućice i drveće, sve pažljivo složeno kao mali svijet u kojem je vrijeme stalo.
I tada sam shvatila.
Svake večeri taj čovjek silazio je ovdje, uključivao vlak i gledao ga kako kruži u krug. Nije bježao od stvarnosti — samo je tražio mir u jednostavnosti.
Svatko ima svoj način da pronađe spokoj.
Njegov način bio je samo — tih, skriven i čudesno ljudski.
