Noć slavlja napokon je završila. Nakon sati smijeha, zdravica i plesanja do iznemoglosti, jedino što sam željela bilo je povući se u sobu i zagrliti svog supruga. Umor me lomio, ali srce je bilo puno. Naš prvi dan kao bračnog para — trebala je to biti večer koja se pamti po nježnosti.
Čim sam počela skidati šminku, vrata su se otvorila bez kucanja. Ušla je njegova majka — Margaret — teturajući, crvenog lica, u zgužvanoj haljini, s jastukom pod rukom. Suprug me zaustavio prije nego što sam uspjela išta reći:
— „Pusti je da ovdje prespava. Samo ovu noć.“
Naša bračna noć. A ja sam spavala na kauču, stišćući suze u tišini. Nije to bila samo nelagoda — bilo je to nešto dublje, hladnije. Neka tjeskoba koja mi se uvukla pod kožu.
Pred zoru sam zaspala na trenutak. Kad sam se probudila, požurila sam u našu sobu.
Vrata su bila odškrinuta.
Gurnula sam ih. I zastala.
Moj muž — Ethan — spavao je na leđima, okretnut prema zidu. A odmah do njega… njegova majka. U krevetu koji sam ja napustila.
Prišla sam tiho, želeći ga probuditi — ali tada sam ugledala nešto na bijeloj, savršenoj plahti.
Stara fotografija. Ethan kao dijete u krilu svoje majke. Iza njih — silueta oca s izrezanim licem. Na poleđini, samo nekoliko urezanih riječi:
„Ne treba nam nitko drugi.“
Zaledila sam se. U trenutku kada se Margaret pomaknula, gurnula sam fotografiju pod jastuk. U sobu je ušao suprug, a ona me, slatkim glasom, pitala:
— „Jesi li dobro spavala na kauču, draga?“
Ali u njezinim očima bilo je nešto tvrdo, opasno.
Sljedeći dani bili su još gori. Margaret je bila poput sjene — uvijek preblizu, uvijek brža od mene, uvijek između mene i Ethana. Spremala mu doručak prije nego što bih ustala, dovršavala njegove rečenice, držala ga za ruku malo predugo. Svaku večer kucala na naša vrata, ali njezin pogled nikada nije bio na meni — uvijek samo na njemu.
Jedne noći, dok je kuća bila tiha, otvorila sam vrata sobe koju je ona uvijek zaključavala.
Izašla sam iz daha.
Na stolu — improvizirani oltar. Deseci Ethanovih fotografija, od djetinjstva do mladosti. Na svakoj — on sam ili uz nju. Nigdje oca. Nigdje ikoga drugog.
Na stolu — dnevnik.
„Onoga dana kada nas je napustio, zaklela sam se da Ethanu nikada neće nedostajati ljubavi.
Njegove. Moje.
Samo moje.“
Dalje, slomljeni, izgrebani zapisi:
„Neću dopustiti nikome da ga otme.
Nikome.“
Kada sam sve to pokazala Ethanu, dugo je šutio, pogled mu je bio prikovan za pod.
— „Moj otac nije umro,“ rekao je napokon. „Otišao je. Bez riječi. Majka… nikada nije podnosila napuštanje.“
Sljedećeg jutra, pronašli smo pismo. Margaretino.
„Claire, oslobodi ga.
Ne želim da moj strah postane njegov zatvor.“
I otišli smo.
Da Ethan napokon nauči da ljubav ne znači pritiskati, niti držati, niti posjedovati.
Ljubav znači disati. Saviti krila — ali ne i slomiti ih.
