Prije 26 godina moj sin je poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Iza sebe je ostavio suprugu, koja je tada bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Od tog dana potpuno se posvetila djetetu i pružila mu svu ljubav ovoga svijeta.
Svaki vikend odlazio sam da vidim unuka, a barem jednom mjesečno dolazili smo zajedno – ja i stariji sin sa svojom porodicom – da svi sjednemo za isti sto i podijelimo ručak.
Nikada nije potražila drugog muškarca, iako smo joj često govorili da bi to bilo sasvim normalno i u redu. I ja sam tada bio mlad, ostao bez žene i znam kako je teško nositi se s tim. Ali ona je uvijek govorila:
„Za mene nikada neće biti niko drugi. On je bio i ostat će jedini. Još ga čekam da se vrati s tog prokletog puta.“
Unuku nikada ništa nije nedostajalo – odrastao je voljen, zaštićen i odgajan s pažnjom i posvećenošću. Nedavno je diplomirao, a uskoro će i stati na ludi kamen.
Riječima ne mogu opisati koliko sam ponosan na njegovu majku. Sve ove godine izdržala je sama, podigla ga, obrazovala i odgojila da postane čovjek. Dao bih sve na svijetu da moj sin može vidjeti kako je ona uspjela i da zajedno uživaju u svemu što život nosi.
