Šetala je s Majom, kad ga je ponovo ugledala — sjedio je na klupi i hranio golubove. Prije nego što je stigla da reaguje, Maja je potrčala prema njemu.
— „Tata!“ — viknula je.
Ivan se trgnuo i pogledao djevojčicu koja mu je prilazila. U rukama je držala staru, izblijedjelu fotografiju — Petrov portret. On ju je uzeo, pogledao, zatim pogledao Maju. U njenim očima vidio je svoj odraz.
Na trenutak, nešto se promijenilo u njegovom pogledu. Kao da se magla podigla.
— „Nesreća… planina… pad…“ — promrmljao je, dodirujući ožiljak.
Nina je prišla.
— „Petre,“ — rekla je tiho. — „To si ti.“
Gledao ju je dugo. I tada, kao da se nešto probudilo. Ne sjećanje, nego osjećaj. Toplina. Pripadnost.
— „Nina?“ — izgovorio je, tiho, nesigurno, ali s dubinom koja joj je slomila dah.
Nije se svega sjetio odmah. Povratak je bio spor, ispunjen fragmentima i slikama iz prošlosti. Ali od prvog trenutka, srce je znalo ono što um još nije — kome pripada.
Nina mu je pričala o njihovom životu, pokazivala slike, puštala pjesme koje su voljeli. Maja mu je sjedila u krilu i smijala se njegovim nespretnim šalama. Polako, dio po dio, vraćao se onaj čovjek kojeg je voljela.
Nisu pokušavali da ožive prošlost. Gradili su novu — mirniju, dublju, zahvalniju. Bilo je trenutaka tame, ali ljubav ih je svaki put vraćala svjetlu.
Jer prava ljubav ne umire u planinama.
Ona samo čeka da bude ponovo pronađena. ❤️
Link u komentaru 👇
