Odlazak u drugu zemlju često znači novi početak, ali i prekid s prošlošću. Tako je bilo i 2014. kada sam s roditeljima i sestrom napustila dom i otišla u Njemačku. Sve sam ostavila iza sebe – prijatelje, porodicu i momka kojeg sam voljela.
Znala sam da veza na daljinu neće opstati i odlučila sam je završiti, iako je on molio da to ne radim. Nisam ga poslušala.
Na aerodrom je došao da se pozdravimo, jer mu je sestra javila kad odlazimo. Nisam imala snage da mu priđem. Samo sam pobjegla, a on je ostao da stoji – slomljen i uplakan. Sestra se s njim pozdravila, ja nisam.
Kažu da je dugo plakao i govorio da to nisam trebala uraditi. Imali smo „našu pjesmu“, koju mi je često pjevao. Jednom, dok sam šetala gradom, začula sam nekoga kako pjeva iste stihove. Glas je bio nevjerovatno sličan njegovom. Prišla sam bliže – nije bio on.
Tada me duša stegla. Osjetila sam bol kakvu je teško opisati. Znala sam da sam izgubila čovjeka kojeg sam voljela.
I danas me prati kajanje.
