Čovjek je imao šest kćerki, a supruga mu je bila trudna i sedmi put. Te noći, legao je s teškim mislima u srcu i rekao u sebi:
– „Ako se i sedmi put rodi kćerka, rastavit ću se od žene.“
Te noći usnio je san. U snu mu je došla smrt i duša mu je odvedena na onaj svijet. Našao se pred Džehennemom, a jedna džehennemska vrata su se otvorila spremna da ga progutaju.
Ali, pred tim vratima stajala je jedna njegova kćerka. Raširila je ruke i rekla:
– „Babo, ja ne dam da ti goriš u vatri.“
I bi spašen. Zatim je došao do drugih vrata – tamo ga je čekala druga kćerka. I ona ga spasi. Isto se desilo i na trećim, četvrtim, petim i šestim vratima. Na svakim je bila po jedna od njegovih kćerki koje su ga spašavale riječima:
– „Babo, ja ne dam da ti goriš u vatri.“
Došao je do sedmih vrata – ali pred njima nikoga nije bilo. Vrata su se otvorila, plamen je buktio, a niko nije stao između njega i vatre. Počeli su ga vući u Džehennem…
U tom trenutku se probudio, sav u znoju i strahu. U trenu je shvatio vrijednost svake svoje kćeri i šta bi značila još jedna. Digao je ruke prema nebu i uputio iskrenu dovu:
– „Allahu, tako Ti Tvoje veličine, podari mi i sedmu kćerku!“
Jer, djeca su Allahov dar – bilo muška, bilo ženska. Uzvišeni kaže:
„Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.“
(Eš-Šura, 49–50)
