Mrzio sam svoju majku jer sam se stidio nje. Radila je u mojoj školi kao kuharica, pripremala je obroke za učenike i nastavnike. Jednog dana ušla je u moj razred da me pozdravi.
Poslije toga su me prijatelji zadirkivali, a ja sam osjećao neopisiv sram. Želio sam da jednostavno nestane. Kada sam je ponovo sreo, u bijesu sam joj rekao da me sramoti i da bi bilo bolje da umre. Moja majka me samo tiho pogledala, bez riječi. Nisam ni pomislio koliko je to moglo da je povrijedi — bio sam potpuno zaokupljen sobom.
Sanjao sam da odem daleko od nje, i to sam i uradio. Puno sam učio i na kraju dobio priliku da studiram u Singapuru. Tamo sam se oženio, kupio kuću i dobio djecu. Bio sam zadovoljan svojim uspjehom.
Godinama kasnije, majka je došla da me posjeti. Nikada prije nije vidjela svoje unuke. Pojavila se na mojim vratima, a djeca su joj se počela rugati. Izvikao sam se na nju:
„Kako si smjela doći ovdje i plašiti mi djecu? Samo si banula bez najave! Idi odmah odavde!“
Majka je tiho rekla:
„Oprosti, mislila sam da sam došla na pravu adresu.“
I otišla je.
Prošle su godine. Jednog dana stiglo mi je pismo s pozivom na godišnjicu mature. Ženi sam slagao da idem na poslovni put i nakon proslave iz znatiželje svratio do rodne kuće. Tada su mi susjedi rekli da je moja majka umrla. Nisam pustio nijednu suzu.
Predali su mi pismo koje je ostavila za mene:
**„Dragi sine,
Uvijek sam mislila na tebe. Oprosti što sam te posjetila i preplašila tvoju djecu. Bila sam ponosna kada sam čula da si uspio u životu. Žao mi je što sam ti bila teret i sramota.
Kada si bio mali, dogodila se nesreća u kojoj si izgubio oko. Nisam mogla podnijeti da odrastaš bez njega, pa sam ti dala jedno svoje. Bila sam presretna što možeš gledati svijet i umjesto mene, tim okom.
S ljubavlju, uvijek uz tebe,
Tvoja majka“
Život je zaista kratak. Zato nemojte čekati — pokažite ljubav onima koji vas vole, dok još imate priliku.
