Na jednoj američkoj televiziji organizovana je humanitarna emisija s ciljem da se prikupi 150.000 dolara za hitnu operaciju teško bolesnog čovjeka. Gledaoci su se javljali, donirajući iznose od po nekoliko hiljada dolara.
U jednom trenutku, javio se muškarac i rekao da donira dva dolara.
Voditeljica se zahvalila, ali nije mogla da ne upita:
„Gospodine, zašto baš dva dolara?“
Čovjek je tiho odgovorio:
„Ostao sam bez posla. U džepu imam samo četiri dolara. Moja vjera me uči da dam od sebe koliko mogu, da pomognem čovjeku. Dva dolara ću zadržati da nešto pojedem, a druga dva dajem. Sutra je novi dan, nova nafaka. Ne očajavam. Vjerujem da će dragi Bog dati.“
Cijeli studio je utihnuo, dirnut iskrenošću tog čovjeka.
Odmah nakon toga, javio se drugi gledalac i rekao:
„Doniram osam hiljada dolara za liječenje, a četiri hiljade poklanjam čovjeku koji je dao dva dolara.“
Pozivi su se nastavili. Do kraja emisije prikupljen je pun iznos za liječenje, a dodatno i još toliko za skromnog donatora. Osim novčane pomoći, stigle su mu i desetine ponuda za posao.
Jer, kako kaže narodna mudrost i vjersko uvjerenje:
„Allah ne ostavlja na cjedilu onoga čije srce daje prije nego ruka.“
Dobrota i iskrena namjera uvijek pronađu svoj put.
