Moj pastorak, koji ima 17 godina, redovno nas posjećuje vikendom. Do nedavno, svi smo se dobro slagali, ali u posljednje vrijeme moja kćerka od 14 godina počela je izbjegavati zajedničko druženje. Na moje pitanje zašto, samo je rekla da joj trenutno treba više prostora i privatnosti.
Primijetila sam da između njih postoji neka napetost, iako mi niko od njih to otvoreno ne govori. Pretpostavljam da su u pitanju razlike u karakteru ili neki nesporazumi koji nisu riješeni. Kao roditelj, shvatila sam koliko je važno stvoriti prostor za iskren razgovor i naučiti djecu da izraze svoje osjećaje na zdrav način.
Ova situacija me podsjetila da odnosi u složenim porodicama zahtijevaju strpljenje, empatiju i spremnost da se saslušaju obje strane.
“Kad ti ode polovina duše”
Niko te ne pripremi na to kako ti se život može promijeniti u jednom danu.
Moj muž, moj oslonac, moj najbolji prijatelj… otišao je tiho, a meni je ostavio tišinu koja para uši.
Ujutro smo pili kafu, smijali se nečemu što je rekao naš sin, a naveče sam sjedila sama, ne znajući kako će izgledati sutra.
Prvih dana nisam mogla ni plakati. Samo sam sjedila, gledala praznu stolicu i čekala da se pojavi, da uđe na vrata s osmijehom.
Mislila sam da ću poludjeti od te tišine, od mirisa njegove košulje na fotelji.
Ljudi su dolazili, donosili hranu, govorili “moraš biti jaka”.
Ali niko ne shvata da ne želiš biti jaka, nego želiš da ti se vrati onaj život koji si imala.
Najteže su noći. Kad legneš na krevet koji je sada prevelik. Kad osjetiš hladnu stranu jastuka gdje je spavao.
Čak i one sitne stvari, koje su me nekad nervirale kod njega, sada bih dala sve da ih opet doživim — njegovo hrkanje, čaša vode koju bi uvijek ostavio na pogrešnom mjestu…
Naučila sam da tuga ne nestaje. Samo se naučiš živjeti s njom.
I da se nasmiješ s vremena na vrijeme, ne zato što si prestao da voliš, nego zato što on negdje, vjerujem, želi da živim dalje.
