Policija je dobila dojavu o sumnjivoj prodaji na uglu glavne ulice i brzo stigla na mjesto.
Naizgled, prizor je bio bezopasan — starija žena u izblijedjeloj suknji i starom džemperu, pored kutije uredno složenih rajčica, mrkvi i krastavaca.
— Bako, znate li da je prodaja na ulici bez dozvole zabranjena? — upitao je policajac mirno.
— Znam, sine moj, — uzdahnula je tiho. — Ali trebaju mi novci za lijekove mom bolesnom sinu. Sve ovo povrće sama sam uzgojila. Nema tu ništa loše.
Policajci su se pogledali. Pravilo je bilo jasno, ali im se bake smilila.
— Ovaj put nećemo poduzimati ništa, — rekao je stariji. — Ali pokušajte pronaći drugi način zarade.
— Da, naravno, — odgovorila je žena, vidno uznemirena.
— Kad smo već ovdje, kupit ćemo nešto, — nasmiješio se jedan policajac. — Učinit ćemo dobro djelo.
— Ne treba, dragi, — rekla je brzo. — Imam puno kupaca.
— Puno kupaca? — začudio se kolega. — Ovdje nema nikoga.
— Dolaze ujutro, — nasmijala se, — samo ih niste zatekli.
Policajac se sagnuo, uzeo rajčicu i promotrio je. Na površini su bile sitne rupice, jedva vidljive. Pogledao je ostalo povrće — svi plodovi imali su iste tragove.
Uozbiljio se.
— Uhitite je.
Njegov kolega je zatečeno upitao:
— Što? Zašto?
Kasnija istraga otkrila je da rajčice i povrće nisu bile obične — unutar njih su bile skrivene male kapsule s nedozvoljenim supstancama.
Starica, koja se predstavljala kao siromašna prodavačica, zapravo je bila posrednica u mreži distribucije.
Kod kuće su pronašli njezinog sina s invaliditetom, koji je sve to pripremao, dok je ona prodavala na ulici, oslanjajući se na sažaljenje prolaznika.
Svijet je tih dana još jednom naučio važnu lekciju:
zlo se ponekad najvještije skriva iza najnevinijeg osmijeha.
