Zoja je stajala u redu za kasu, držeći vreću s namirnicama, dok joj je svaki trenutak postajao sve teži. Ljudi oko nje su pričali i pomjerali kolica, ali ona je osjećala nevidljivi pogled koji ju je pratio. Taj hladan i uporan osjećaj pratio ju je sve do izlaza iz prodavnice.
Nakon što je platila, brzo je spakovala stvari i izašla. Ipak, osjećaj da je neko prati nije nestao, već ju je pratio i na parkingu. U trenutku tišine, začuo se poznati glas koji ju je iznenadio.
„Zoja, zdravo! Nisi me prepoznala?“
Iznenađena, okrenula se i izgovorila ime koje je dugo vremena bila samo tiha uspomena: „Zdravo, Gena.“
Genadij je prišao i započeo razgovor pun kajanja i objašnjenja. Ispričao joj je kako je nestao prije trideset godina, boreći se sa životnim problemima i opasnim situacijama koje su ga primorale da se povuče. Nije mogao komunicirati s porodicom jer se bojao da bi njihova sigurnost bila ugrožena.
Zoja je slušala njegovu priču o mukama koje je preživio dok je bio daleko. Govorio je o radu u Rusiji, gubitku zdravlja i strahu koji ga je spriječio da se vrati. Takođe je priznao da boluje od ozbiljne bolesti i da su mu potrebni novci za liječenje.
Zoja mu je ispričala kako je ona provela sve te godine – radila je i borila se da obezbijedi bolji život za njihova sina Sašu. Sin je odrastao, osnovao porodicu i polako se podizao iz teških vremena.
Iako je Zoja željela pomoći Genadiju, Saša nije bio spreman da prihvati oca. Bio je ljut zbog njegovog odsustva i teško mu je bilo povjerovati u njegove riječi.
Zoja je, odlučna da pomogne, podigla kredit kako bi platila liječenje, ali Genadij je ubrzo nestao, ostavljajući za sobom sumnju i osjećaj izdaje. Saša je uz pomoć policije pronašao laži i spriječio njegov povratak u njihov život.
Iako je Zoja ostala slomljena, zahvalna je na podršci svog sina, shvatajući da je istinska snaga u porodičnoj ljubavi i zaštiti.
