Bila sam na praksi u bolnici. U jednoj sobi ležao je mladić – tih, povučen, a opet nevjerovatno dostojanstven. Ima rak. Mlad, lijep, nekad student treće godine arhitekture. Napustio je fakultet zbog bolesti, bori se s njom već duže vrijeme. Pričali smo dugo… ispostavilo se da ga već odavno niko ne posjećuje. Prijatelji koje je imao – nestali su.
Osjetila sam tugu, težinu, ali i neku odgovornost. Rekla sam mu:
“Dolaziću ti svake srijede.”
I tako je počelo.
Već četvrta srijeda je prošla – igramo šah, rješavamo ukrštene riječi, pričamo o životu, arhitekturi, smislu i besmislu.
A ja sam skontala da više ne idem iz sažaljenja.
Zaljubila sam se.
U njegov osmijeh uprkos boli. U njegovu mirnoću. U način na koji pobijedi u šahu i kako se pravi da nije.
I ne znam gdje nas ovo vodi. Samo znam da mu neću nedostajati naredne srijede.
